Ako narod u Hrvatskoj može vjerovati da političari imaju zadatak i poslanje služiti mu, onda taj narod treba promijeniti. Ili ga treba vratiti iza Karpata na doškolavanje. Nakon dugotrajnih mrcvarenja u ratovima od 1941. do 1945. pa od 1991. do 1995. godine istopio se sukus nacionalnog ponosa hrvatskog predzanaka, koji je svoje mjesto ustupio nacionalističkom bludu hrvatstva. Tragično je bilo promatrati i proživljavati taj nacionalizam, a mislim još tragičnije pratiti srpski oportunizam u Hrvatskoj politici, zapravo prostituiranje njihovih političara, umotanih u pravoslavlje. Političari te srpske manjine nisu ništa plemenitiji od svojih hrvatskih kolega, kao što ni saborski zastupnici Stranke umirovljenika ne mogu razmišljati o budućnosti svojih članova, već samo o sebi. Namjerno sam spomenuo budućnost penzionera. Njihova je budućnost određena njihovim dobnim statusom, kao što je budućnost nacionalista određena samouništenjem. Mislio sam da se nacionalizam iscrpio nakon 2003. godine kada je HDZ ponovno preuzeo vlast, kada su preplašeni socijaldemokratskim potezima prve koalicijske Vlade HDZ-ovci morali razvodniti opasne tenzije svoga jednoumlja.
S političarima koji su uzjašili u sedlo na svim razinama vlasti u ovoj državi, koja je po broju stanovnika upola manja od jednog Londona, koja je svega dva puta veća od Beča, Berlina ili Budimpešte u kojima vladaju gradonačelnici, kao što, recimo, gradonačelnik vlada u Ogulinu. Samo što ogulinski gradonačelnik vlada u sjeni svoga političkog tate, a ne samostalno kao gradonačelnici gradova koje sam spomenuo. Uostalom, i dražavna vlast vlada kako joj međunarodna zajednica naredi, ne zato da pomognu svomu narodu, već stoga da se održe na vlasti. Međunarodna zajednica je moderan imperijalist, koja imperijalizam provodi bez klasičnog oružja, vojnog arsenala, već ekonomskom i financijskom ovisnošću. Ta politika nema veze s bilo kojom religijom, nema veze s humanošću. To je kapitalizam kojega treba svrgnuti i uspostaviti demokraciju. A demokracija je u današnjim vramenima utopizam, daleko veći od komunizma. Komunizam je ideologija po mjeri čovjeka, a kapitalizam je dehumana ideologija.
Idemo malo otkriti toplu vodu. Hrvatska je zemlja predodređena za blagostanje o kojemu je govorio onaj Otac Domovine. Kada je on došao na vlast ona i jest bila u blagostanju i onda je HDZ s Ocem sve to upropastio! Ona prekrasna Jadranska obala mediteranskog štiha, planine Gorskoga kotara s Bjelolasicom, Panonska nizina kao žitnica za pola Europske unije, sve je to bogomdano i čekalo Hrvate da u stoljeću sedmom okupiraju ta područja; došli oni iz Irana ili s Karpata – svejedno je.
Usporedite sada, molim vas, koliko je hrvatskoga bilo za vrijeme zadnje Jugoslavije, a koliko je hrvatskoga danas. Ne prizivam Jugoslaviju, ali ovakvu Hrvatsku ne želim. Ovakvu Hrvatsku želi samo HDZ-ova vlast, u njoj se osjeća sretno dok ju ne iscijedi, a onda će k'o izvjesni Sanader napustiti svoje „ideale“ o hrvatskom blagostanju.
Osjećate li te ljude oko sebe kao zombije protiv kojih se ne možete boriti, niti s njima uspostaviti humani kontakt. Osjećate li bilo kojega ministra kao kompetentnog stručnjaka u svomu resoru ili kao korumpiranoga i bezosjećajnog stvorenja. Čak je i Ivan Šimonović podredio svoju ministraturu u nepune dvije godine novoj karijeri, čak je i Tomislav Karamarko svoj obraz podredio ministarskoj fotelji kada mu je Sanader potjerao Vladimira Fabera. Mislili smo da su barem oni neka savjest ovoga društva. Ali – jok.
P.S. Jučer sam ujutro prošetao Malim parkom (Park izviđača) i čuo huk Đule pa sam išao pogledati kanjon s jednog vidikovca. Nisam vidio ništa od raslinja. Išao sam pogledati s drugog vidikovca i – ništa. Vraćajući se natrag zazvonila je crkva pa sam se protegnuo da joj vidim barem toranj, ali od ogromnih stabala samo se kroz jednu rupicu mogao upaziti. Tada sam primijetio da se u parku nalazi sva sila različitih razgranatih stabala; od bjelogorice do crnogorice, od listopadnog do zimzelenog. Pravi kaos neukusa. Kako smo uopće mogli voditi ljubav u tom parku? Sjetih se, stoga, glavnog gradskog parka. Ako smo mogli stući ogroman park star 150 godina da bi se vidjela crkva Svetog križa i da bi usadili uniformirana stabla uvežena iz Italije, predlažem gradskoj upravi da sasječe i ovaj park i posadi jednoobrzno raslinje. Glog recimo, pa da gloginje mlati s tuđim kurcem. I tako su na to navikli, a i narod se s time pomirio. Vidjela bi se crkva i s toga položaja, a možda i Đulin ponor na koji smo tako ponosni, još od kada se nesretna Zulejka survala u nj. Zbog nesretne ljubavi, naravno.
Post je objavljen 11.07.2010. u 07:00 sati.