Svatko od nas živi u nekoj vrsti utvrđenog grada. Gradimo zidove okolo svoga grada i pretvaramo ih u tvrđavu u najboljem slučaju ili, možemo reći, u neosvojivu tvrđavu u najgorem slučaju. Ulažemo mnogo energije u svoju samoobranu. Psihologija je obradila ovu samoobranu i govori o nizu mehanizama za obranu. Nikad se u povijesti nije toliko govorilo o razoružanju kao u naše vrijeme. To nas ispunja radošću. Istovremeno pitamo se da li je nutarnja obrana ikad bila tako neoboriva i masovna kao baš sada. Nažalost, vrlo je teško s nutarnjim razoružanjem. A ispravno je ustvrditi da razoružanje između različitih naroda i država, ako nije građeno i na razoružanju u čovjeku pojedincu i njegovu srcu, neće nikad voditi niti dovesti do trajnih, sigurnih i pouzdanih rezultata.
U svezi s našom samoobranom potrebno je da si postavimo nekoliko jednostavnih i jasnih pitanja. Na primjer ovo: što mi zapravo branimo, zašto to branimo i od koga se branimo?
Što je to što ti braniš? Očito nešto što je slabo, lomljivo, krhko. Nešto što je u stalnoj potrebi za zaštitom jer svi to mogu pregaziti. Ono što braniš i čuvaš jest tvoj prividni JA, laž i iluzija. Tvoj pravi JA, božanski, vječni život u tebi, ne treba čuvati. Nikad ga smrt ne može zarobiti jer to jest život. Ako je tvoj pravi JA božanski, onda je svaki oblik čuvanja ili branjenja potpuno nepotreban. Ne moraš braniti Boga, on se sam snalazi.
Podržavati fantoma (avet) u životu i toviti ga jest razbacivanje vremena i uzaludno trošenje energije. Nije li strašno utrošiti sve svoje životne snage i sav svoj život podrediti nastojanju da se održi na životu nešto što nikad nije imalo niti može imati neku zbilju, nešto što je samo proizvod naših misli? Ono što čuvaš i braniš jest zrcalo za koje vjeruješ da postoji i koje odražava ono što drugi, nepouzdani ljudi (Novi zavjet te ljude naziva «svijet») o tebi misle. Ali ono što ti jesi nije ovo zrcalo, nego sasvim neko drugo, naime ono što odražava Boga. Ti si stvoren u Sinu i u Njemu odražavaš Oca. Ovo zrcalo ne treba zaštitu ili čuvanje jer se nikad ne može razbiti.
Štiteći svoje prividno JA, svoj «EGO», srozavaš sama sebe na nešto vrlo bijedno. Sam sebe uklanjaš s prijestolja i stavljaš na to isto prijestolje provalnika. Zaboravljaš da si dijete svjetla i sam sebe pretvaraš u dijete mraka.
Zašto braniš sam sebe? Zato što se bojiš. Možeš li biti iole drukčiji nego obuzet strahom kad se razdvajaš od svoje istinske i prave naravi i prepuštaš razmišljanjima drugog? Kad se poistovijetiš sa svojim malim, iluzornim JA, tvoj se život neizbježno stavlja pod znak straha. Izložen si svim mogućim i nemogućim napadima. Naprotiv, živiš li u svom središtu, a to je Bog, svaki strah nestaje. «Nitko mi život ne oduzima, nego ga ja sam od sebe polažem» (Iv 10,18).
Od koga ili čega se braniš? Na kraju krajeva, braniš se od istine, od Boga. Sva se tvoja obrana sastoji u tome da održavaš na životu svoj mali prividni JA, a to istovremeno znači savršeno nijekanje svoje vlastite naravi. Štiteći fantoma (avet), potiskuješ svoj pravi JA. Ovo potiskivanje je neizmjerno opasnije nego što to Freud govori. Tako dugo dok naš mehanizam obrane djeluje, ostajemo na vanjskoj čovjekovoj razini. Tada naš istiniti JA nema nikakve prilike. Budući da je naš istiniti JA «zajedničar božanske naravi» (2 Pt 1,4), u krajnjoj liniji štitimo se od samog Boga.
Sav duhovni razvoj ide za tim da slomi ovu obranu. Što si dalje došao u ovom procesu, tim jasnije uviđaš da «neprijatelj» od kojeg se braniš jest Bog, Bog, koji nije dalek, nego je najdublja bit ili jezgra tvoga bića. Postaje sve jasnije da ono prema čemu se ide jest predaja pred Bogom i dopuštanje da Bog stvara kako On želi. On te stvara kao svoje dijete, on ti udahnjuje svog Duha. Od toga nije potrebna nikakva obrana. Ali prelazak iz samoobrane u predaju donosi mnogo kriza. Zadnja i odlučujuća kriza je tamna noć.
Zašto je ova kriza tako strašna, zašto se tako teško oprostiti od svake samoobrane i predati se pred Bogom? Možda zato što tada gubimo pravo na samoodlučivanje. Postajemo potpuno ovisni, nesposobni učiniti nešto sami od sebe. Ne može se više nečim upravljati ili nešto programirati. A budući da nam se čini od velike životne važnosti da možemo samostalno oblikovati naš život, ovo se, kad samouprava prestane, doživljava kao umiranje. Od triju redovničkih zavjeta (poslušnost, siromaštvo, čistoća) poslušnost je najteža jer od nas uzima ono uza što mi najviše vežemo našu osobnost i uopće ljudsku vrijednost: da sami odlučujemo o svom životu.
Prvi grijeh je bio pobuna. Prije grijeha bilo je stalno pitanje: Što ti, Bože, hoćeš? Grijehom se ovo pitanje pretvorilo u: Ja hoću! Čovjek je odbio da kruži oko Boga i počeo je kružiti sam oko sebe. Ljubav se pretvorila u narcizam. (Grčki mit pripovijeda o lijepom mladiću koji je prezreo i odbacio ljubav brdske nimfe po imenu Eho te je bio prisiljen za kaznu zaljubiti se u svoju vlastitu sliku u jezeru. Na smrt je izgladnio i pretvorio se u lijep cvijet - narcis.) Narcizam je bolesna zaokupljenost samim sobom, zaljubljenost u vlastiti JA. Bog je oblikovao čovjeka: «Hvala ti što sam stvoren tako čudesno» (Ps 139,14). Da, On ga je učinio «malo manjim od Boga» (Ps 8,6). Ali time se izložio riziku da se čovjek zaljubi sam u sebe. Umjesto da posvuda otkriva Boga, čovjek sada gleda vrlo često sebe u zrcalu. Kad jedne mračne večeri imaš upaljeno svjetlo u svojoj sobi i pogledaš kroz prozor, možeš birati dvoje: ili vidjeti stvarnost vani ili svoju vlastitu sliku u zrcalu. Ti sam biraš.
U tamnoj noći Bog čini sve što može da bi pridobio čovjeka da napusti svoju vlastitu sliku u zrcalu. Bog zna da čovjek nastavlja umirati od gladi tamo gdje stoji nagnut nad vodom i u zanosu nad samim sobom. Ali čovjek je tako vičan živjeti život umiranja da si ne može zamisliti drugi život. Izgleda mu kao da bi odmah umro ako se ne bi više mogao diviti sam sebi.
Konačna predaja nije samo tvoje djelo. Ona se događa tek tada kad ti Bog zada konačan udarac svojom milosti. Ali ti možeš ubrzati taj razvoj tako da već sada, koliko možeš, počneš tako živjeti kako misliš da ćeš živjeti nakon predaje.
Ono po čemu prepoznajemo ljude koji su se predali Bogu jest da planiraju manje. Umjesto da planiraju, oni slušaju i čekaju. Slijede samo one planove koje su primili slušanjem Mudrosti koja nije njihova vlastita. Čekaju dok ne prepoznaju što moraju činiti, i to onda čine. Nije li ludost stalno planirati kad ne znamo niti što je pravi cilj niti koji putovi vode do cilja? Planiramo kako bismo riješili problem, a u biti i ne znamo koji je naš pravi problem.
Planiranje je često oblik obrane. Želimo obavljati kontrolu nad opasnom i pomalo prijetećom budućnošću. Pokušavamo programirati budućnost kako bismo bili sigurni da nas neće uništiti. Želimo se osigurati kako bismo imali dovoljno u skladištu i kako ne bismo upali u nevolje. Zanosimo se lažnim uvjerenjem kako smo dovoljno naučili od prošlosti i kako možemo sada pametno upravljati budućnošću. Uvijek su naša ranija iskustva ta koja odlučuju kako ćemo postaviti planove za budućnost. Na taj način blokiramo razvoj. Ne može se nikad ozbiljno dogoditi nešto novo jer je uvijek naše staro iskustvo ono koje diktira našu odluku.
Štitimo se od stvarnosti, od radosti, mira i slobode. Želimo moć stvaranja preuzeti u vlastite ruke umjesto da dozvolimo da ona miruje u Božjim rukama. Morali bismo se naučiti prihvaćati Božje planove. Oni su uvijek dobri i puni ljubavi. Ako već moramo planirati, potrebno je ovo znati: planovi do kojih dolazimo osluškujući, obično se razlikuju od planove koje mi sami izmišljamo.
Ako se želimo zaštiti pod svaku cijenu, onda ćemo se prisjetiti da je jedina prava zaštita potpuno povjerenje u Boga u sadašnjosti. Tada smo učinkovito zaštićeni od svih opasnosti. Ovo povjerenje daje Bogu slobodu da sam upravlja i oblikuje budućnost. Svaka naša obrana jest zapreka Bogu da nam se sâm dadne. Odsutnost obrane je jedino što se traži kako bi istina zasvijetlila u punom sjaju. Što se prije prestanemo štititi od svjetlosti, to prije će se svjetlost početi prelijevati u nas i postat ćemo «svjetlost u Gospodinu« (Ef 5,8).
Wilfrid Stinissen, "Noć je moje svjetlo"
Post je objavljen 09.07.2010. u 19:00 sati.