Nista nije kao prije...
Ni ja, niti moja razmisljanja...moj svijet, niti okolina... Moja soba, moje emocije, moji roditelji, moj brat.
Sve se promijenilo.
Valjda se to zove odrastanje.
Maloprije mi brat rece da sam prebrzo sazrila. Kako sam to uspjela ???
Bojim se prestati vjerovati u pravu ljubav. Bojim se onog perioda kada upoznas suprotni spol tako dobro da vise nemas snage nikom se pokloniti, i trpiti sve sto ide uz njegov karakter...jer tada je jako tesko naci srodnu dusu. Skoro nemoguce.
Bojim se tog perioda. A onda mi rece da, iako nisam u tim godinama, imam ista razmisljanja kao on...
To je pozitivno. Za njega, za mene, moje roditelje. Prijateljice mi se dive sto tako razmisljam... ali... bojim se prestati vjerovati u pravu ljubav.
Valjda je u pitanju ona neizostavna nada da cu nekada i ja postati princeza i zivjeti sretno do kraja zivota... nada koja je potrebna da bih mogla gaziti sve poraze i greske i ici ponosno dalje.
A sve manje vjerujem u to. Sve manje posjedujem tu nadu.
Ugledam svoje roditelje, koji i nakon trideset godina braka, izgledaju zaljubljeno... pitam se da li je moguce ?
Pa ako i jeste...sigurno nisu svih tih godina izgledali tako... nekada su se i mrzili sigurno.
Tjesim sebe da ipak u svijetu postoje prave ljubavi, da nije sve laz i jeftino kako to sebi predstavljam... ali... nekako mislim da ja nisam za tog.
Nemam povjerenja nikom se predati, nemam snage voljeti bezuslovno, a ni zelje.
Imam osjecaj da sam potpuna tek kad sam u ovom stanju. Sama.
Kao da sam tad najsretnija.
Mozda jer bezrezervno volim slobodu.
I uzivam.
Samo se bojim da cu prestati vjerovati u ljubav.
Post je objavljen 09.07.2010. u 17:13 sati.