Marketing
Ćelavoj rugobi spojenih obrva
Kakve tri godine unatrag, kada i sama bijah na pragu četrdesete, lutajući po bespućima raznih foruma naletih na jedan zabavan profil.
Ovako blesavoj prvo mi je upalo u oko opis samoga sebe koji je glasio : totalni kreten.
Od zajebancije pošaljem poruku, ni ne računajući, da bi taj isti kreten odgovorio.
Napisah samo : "Zanimljivo..."
Odgovor : "Kaj?!"
Coyote : "Onaj Ribafish?"
RF : "Da, baš taj!".
Bio je to početak jednog divnog prijateljstva. 
A nadam se da ovaj post neće biti njegov kraj. 
Danas je velik dana za njega, a nešto manji za čovječanstvo, pa odlučih napisati ovaj post umjesto poklona.
Recesija je, jebiga.
Izmedju ostaloga upravo je taj kreten, kako je sam sebe običavao nazivati, opaskom da imam prirodnog dara za pisanje djelomično kriv da sam počela pisati blog.
Trebalo nam je punih devet mjeseci, znači cijela jedna trudnoća da se prvi put nadjemo na kavi.
Bila je to moja prva blogerska kava uopće. Pa odmah sa najdražim blogerom (ovo se sad naravno ulizujem, lavićima egotriperima to treba ko pijancu flaša).
Sat i pol vremena proteklo je na brzaka. Naravno, kad se sretne dvoje kojima je jezik brži od pameti, drukčije ni ne može biti.
Po povratku doma jedna mi stvar nije nikako bila jasna. A misterij mi ni danas nije poznat.
Kako pobogu, nekoga tko je u stanju izgovoriti sedamsto riječi (barem) u jednoj minuti zovu Riba.
Svašta.
Drugi je misterij, onaj za kojeg sam svojevremeno ponudila mito u obliku nekoliko piva, kako li ga mama zove.
Pa, ako je netko žedan, a zna odgovor na pitanje, nek izvoli.
Nemam puno prijatelja na koje se mogu osloniti, općenito pojam prijateljstva pripisujem ne samo onim ludim tulumarenjima i ispijanjima pive sa dragim ljudima.
Ali nekoga tko ti sa samo par riječi uspijeva popraviti sjeban dan, ne možeš a ne nazvati tim imenom.
Jednom sam prilikom tako ustala, razočarana po tko zna koji put i tko zna zbog čega, pijem kavu, otvorim mail.
Počne razgovor : blablabla, toliko sam u kurcu, život je vrića suza bez i jedne šake smija...
I na ovo moje jamranje dobijem kratak odgovor, kojeg pamtim, kao da je bilo danas. A nisu riječi rahmetli babe Atifa : "Koji kurac ti fali? Imaš veći auto, većeg sina, veću tetovažu i veće sise od mene!"
A šta ćeš, ne možeš a ne nasmijati se, ma kako ti bilo teško.
Drugi put, ista spika s moje strane, kad evo ti odgovora : "Imaš sina, muža, auto, stan...i ovakovog kretena za prijatelja...pa šta bi još,kozo glupava?"
Pametno zbori.
A tko god od nas bio u kurcu, zaključak je uvijek isti : Nema predaje!
Druženja u realnom svijetu (ovo volim podjebavati blogere, kao da je virtuala negdje drugdje) nisu baš prolazila nekim normalnih tokom.
Dogovorim se sa frendicom za kavu popodne, pa ćemo svratit do njega. Ni prije ni kasnije, zaustavi me policija dok sam vozila 143 km/h tamo gdje je dozvoljeno 60.
Žurba me koštala 9 kaznenih bodova i 400 eura.
Ali od smijeha navečer zaboravila sam na brige.
Skupa zabava, ali šta ćeš...
Onda se dogovorimo gledati (kao) skijaške skokove na Planici.
Pa treba organizatoru odnest pare za mene i frendice.
A ne mogu do Zagreba.
Pa onda dam koordinate boljoj polovici, koja je jedva dočekala da me se riješi za vikend.
A bilo oko dana Sv. Patricka.
Pozvoni C.T. na vrata, a ovaj mu otvori sa kiltom u rukama.
Bolja polovica daje pare, a nesudjeni Irac mu napomene : "Pazit ćemo mi na nju na Planici!".
E, da, pazili su toliko da sam slomila nos.
A što očekivati od muškaraca u suknjicama (po predaji novca dočekao me mail : "Ajme, ja otvorim vrata s onim kiltom, taman došo po pošti, sad će ti muž mislit da nisam normalan". I nisi. 
)
Pegula se nastavljala, pa je tako jednoga puta kad smo Čipi i ja bili pozvani na palačinke i partiju wii-ja zapadalo metar snijega. I nismo mogli otići.
Dogovorimo se za drugi put. Pukne bomba usred Zagreba i raznese Pukija u tri krasne materine i opet Čipi i ja ostanemo doma.
Da ne spominjem famoznu sarmu koju sam dvije godine, uvijek iz nekog višeg razloga, propustila probati.
Jednom prilikom javim se na turu novih tračeva i pljuvanja po muškom rodu. Čak mi nije puknula guma, frizerka mi nije spalila kosu, a i regres je bio tih dana.
Moje je žalopojke prekinuo šišmiš koji se zaletio u dnevni i barem pola sata, stajala sam na kauču, smijeći se i vrišteći, dok je avijatičar kružio okolo.
Spremamo se zapičit na koncert Živog blata u Split. A frendica promijeni plan, pa umjesto na jug, otplovimo prema sjeveru.
I ni prije ni poslije nego baš te večeri na vrh Pohorja nas zamete snijeg.
Tipično.
Naravno da sada pišem samo o onim susretima koji su protekli uz neki cirkus. Ali i ta, a i ona druga, nazovimo ih normalnima, svakog su puta protekla uz veliku vriću smija.
Koja puni baterije.
A u ovom jebem svijetu, to znači jako jako puno.
I da sad ne predjem u patetiku, to mrzim iz dna duše, a i da ne izlajem tko zna kakvu bedastoću, reći ću samo jedno:
Najdraža ćelava rugobo spojenih obrva, sretan ti rodjendan!
I dobro došao u klub 40+.
Nije tako strašno kao što izgleda, još je triput gore.
Zezam se.
Ofkors.
Kisi-kisi.
Pivio ti meni sto godina! 
Ljubi Coyote! (koza glupava)
Post je objavljen 07.08.2010. u 08:00 sati.