Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/umjetnicki-restoran

Marketing

Teror mladosti

Ovu temu su, gotovo u istom razdoblju, obradila dva suvremena francuska pisca - Frederic Beigbeder (Upomoć, molim oprost) i Michel Houellebecq (Mogućnost otoka). Obojica su jednoglasni: starima nema mjesta u društvu. Starost je neprihvatljiva. Pri tome obojica ipak smatraju da je žensko starenje neprihvatljivije od muškog; priznaju da žene više pate, ali dovoljno se gnušaju i vlastite starosti.

Houellebecq piše o toplinskom udaru u ljeto 2003., kada je u Francuskoj umrlo 10.000 staraca. Neki su umrli sami u svom stanu, neki u bolnici ili umirovljeničkom domu, ali u svakom slučaju, svi su umrli zbog nedostatka njege. Objavljen je niz stravičnih reportaža popraćenih fotografijama koje kao da su bile snimljene u koncentracijskim logorima; opisali su agoniju staraca nagomilanih u dvoranama, koji su ležali na krevetima u pelenama i jaukali po cijeli dan, a svi komentatori pitali su se kako se u jednoj razvijenoj zemlji mogla dogoditi takva katastrofa.

Houellebecq hladnokrvno tvrdi da je upravo taj pomor staraca bio pokazatelj visoke razvijenosti francuskog društva "jer samo istinski razvijena zemlja može postupati sa starcima kao s običnim otpadom." Starci nisu više samo ekonomski teret; oni su estetski i ideološki teret. Danas, kaže Houellebecq, možete biti svinger, biseksualac, transseksualac, zoofil, ljubitelj sadomaza, ali ne smijete biti star.

Beigbeder kaže da se nalazimo u "pedofilskom društvu" koje potiče pedofiliju da bi ju potom kažnjavalo. U društvu u kojem se za marketinške kampanje regrutiraju djevojčice od 14 godina, a katkada i mlađe, a sve iznad 21 je "prestaro". Djevojčice koje završavaju osnovnu školu reklamiraju kreme protiv bora, kreme protiv celulita, paste za izbjeljivanje zubi, pri čemu u ženama potiču komplekse, a u muškarcima požudu. Oba spola vrište "Moram to imati!" Kada se kolo zavrti, dolazi do nesvjestice, kolektivnog epileptičnog napada koji potresa današnje društvo, a svodi se na parolu: Jedino što vrijedi je mladost. I to mladost koja za žene znači - do 22 godine, 25 u iznimnim, genetski sretnijim slučajevima. Pri tome izopačujemo tu istu mladost koja prerano, bez ostalih potrebnih spoznaja, shvaća da ima moć nad ostatkom društva - nad muškarcima zbog strasti, a nad ženama zbog straha.

Houellebecq u romanu "Mogućnost otoka" opisuje kako Isabelle, njegova, kako sam navodi "vrlo inteligentna djevojka", shvaća da stari, ne prihvaća to, pa mu govori: "Ostavit ćeš me zbog mlađe, ali puno mlađe - neke od 22 godine". On s tugom govori o ljubavi prema Isabelle, ali ne i prema njenom ostarjelom tijelu koje ga više ne privlači kao nekad, dok istodobno vlastitom ostarjelom tijelu priželjkuje (i misli da ima pravo) tijelo 20-godišnjakinje! Dok Isabelle ima pravo na...pa, na samoubojstvo. Ona odlazi živjeti s majkom, a on osvaja 22-godišnjakinju. Ne osvaja ju zaista, već samo tjelesno, ali i to mu je dovoljno jer Isabelle ne osvaja ništa.

Kao jedini "joker" u starosti, Houellebecq vidi novac i/ili slavu. Jedino je tako moguće doći do mladih tijela i umova. Ukoliko nisi bogat ili slavan, možeš se ubiti, a ako si dovoljno inteligentan i to shvaćaš, upravo to ćeš i učiniti.

Postaje jasno zašto se društvo "ne-mladih" buni protiv mladosti, svatko svojim sredstvima. U školi: priče o ljubomornim profesoricama te profesorima koji daju petice na temelju oskudnog odijevanja; na faksu: priče o vezama studentica i profesora; te naposljetku na prvim poslovima gdje nastoje uništiti i ono malo mladosti što je ostalo, bilo prekovremenim radom ili nedostatkom rada. Ne daju im zaista sudjelovati u društvu, iz bijesa i straha, jer im neki glasić govori: "Ne možete imati baš sve! Što onda preostaje nama?" Taj strah je sasvim razumljiv, pa i opravdan.

Problem je u tome što je danas mladost mlađa nego ikada - odnosi se na djecu u dobi od 12, ali najviše do 22 godine. Kada je riječ o djevojkama, iznad 22 više se ne smatraju mladima. Houellebecq opisuje kako starost najviše žudi za "najmlađom mogućom mladošću", a ne djevojkama od 30. Licemjerno, dakako, ali pravila više nema.

Ostaje pitanje, zašto je ta "najmlađa mladost" rezervirana samo za ostarjele muškarce? A što je sa starijim ženama? Jesmo li ipak toliko različiti? O tome se (ipak) još ne govori. Pričekajmo Francuze - valjda će i o tome jednom pisati.





Post je objavljen 08.07.2010. u 14:19 sati.