Marketing
DEVET PRIČA, A SVE DOBRE
Nedavno je umro JD Salinger, ali ovaj post nije nikakav in memoriam ili tako nešto. Ionako o njemu ne znam ništa osim da je pola stoljeća živio povučen od svijeta u nekoj kolibi u vukojebini. Mislim i da sam u nekakvoj Gloriji ili slično jednom pročitala da je bio zao prema ženi. Tjah. Tko od umjetnika nije. Picasso, Pollock, Dylan, Lennon, Sartre, sve govno do govna u privatnom životu. Srećom pa su nas teoretičari recepcije naučili da odvajamo djelo od čovjeka.
JD je najpoznatiji po svom romanu Catcher in the Rye, u nas poznatom kao Lovac u žitu makar ga je trebalo prevesti kao Hvatač u raži (još žito i raž, ajde, koga briga, ali lovac i hvatač...). Anyways, ono što želim reći jest da je ta kultna, generacijska knjiga zapravo... paaa, hmmm... poprilično dosadna.
Baš onako, pravo, dosadna, i ako je ona jedino što ste ikada uzeli u ruke od starog JD-a, lako moguće da vas je odbila od čitanja drugih njegovih djela.
A to bi bila velika, velika šteta.
Naime, JD je napisao knjigu koja se zove 'Devet priča' i sastoji se, da čovjek ne povjeruje, od devet priča, i najbolja je knjiga na svijetu. Meni. Trenutno. Čitala sam je dosad bar tri puta u rasponu od srednje škole do danas i svaki put mi bude najbolja knjiga na svijetu, a to nije mala stvar. Odmah za njom je, štono bi se reklo, diše joj za vratom, 'Franny i Zooey' od istog autora. Ali da biste istinski voljeli 'Franny i Zooey', trebate (barem malo) biti natprosječno inteligentno dijete koje je izraslo u lagano intelektualno-snobovski nastrojenog diplomanta Filozofskog faksa.
Za 'Devet priča' to nije tako nužno.
Zašto je to najboljih devet priča na svijetu (dobro, možda ne pojedinačno, ali u grupi svakako)?
Kao prvo, osim što znam da je proveo pola života u samotnoj kolibici (i possibly bio zao prema ženi), znam i da je JD poprilično brijao na zen. I to se u pričama jako vidi. Ne, nema u njima redovnika i zdjelica s rižom, premda ima nenadanih prosvjetljenja pred izlogom dućana s ortopedskom opremom i za pultom u supermarketu, a i razglaba se sporadično o Istoku i meditaciji. Ali zen se prvenstveno očituje u pažnji za detalje, za neke obične, banalne, svakodnevne detalje ispod kojih su zapravo skriveni cijeli svemiri.
Jer u tim pričama se manje-više ništa ne događa, osim što likovi pričaju. Pričaju i pričaju li pričaju o nekim svakodnevnim temama, netko se porezao, netko ima zanimljiv ručni sat, netko evocira uspomene s koledža... A zapravo, u pozadini svega toga, nema čega nema: sve pršti od značenja, traumi, emocija snažnih ko planina. A sve suzdržano, fino, tečno.
To me dovodi do druge fascinantne stvari u tim pričama, a to je životno i spontano ponašanje likova. Rekla bih da su priče užasno filmske, ali zapravo su više od toga, jer kako ti likovi podižu telefonske slušalice, lakiraju nokte dok pričaju na telefon, drže nogu na prozorskoj dasci, balansiraju sa čašom koktela, prolaze rukom kroz kosu... drugačije, životnije, neposrednije i jasnije nego u bilo kojoj drugoj knjizi. I što je najbolje od svega, kako puše cigarete. Nema literarnog djela na svijetu u kojem likovi bolje i kulerskije puše cigarete. (Dobro ih puše i u 'Franny i Zooey', ali malo pretjerano, mislim, stalno pale jednu za drugom pa ih već na pola knjige počinješ zamišljati s galopirajućim karcinomom, dok su u 'Devet priča', onako, taman savršeni.)
Zatim, ne postoji knjiga s tako dobrim dječjim likovima.
Kad pogledaš, umjetnici su uvijek imali nekih problema s prikazivanjem djece. Recimo, slikari. Rafaelovi mali Isusi su, koliko sam ih ja vidjela, uglavnom totalne male nakaze. U baroku su pak svi ko male hladetine. Uvijek neka muka s tom djecom. Ili su kliše, ili imaju nadnaravne sposobnosti, ili se ne zna što bi se s njima. Ovdje su djeca toliko fucking od krvi i mesa da je to nevjerojatno. Toliko su dječje stvarna bez ikakve glupe sentimentalnosti ili nekakvog preseravajućeg psihologiziranja. I 'Dolje kod čamca' je zbog malog nesretnog durećeg Lionela najbolja od svih devet dobrih. I dijalog koji njegova mama vodi s njim pokušavajući ga navesti da kaže što se dogodilo (i pritom užasno kulerski puši cigaretu!) je toliko jeben da ga treba staviti u sve udžbenike iz pedagogije i razvojne psihologije. I njegov konačno izvučeni odgovor je toliko dirljiv da se čovjek poželi ugurati u stranice knjige, premda ne zna što bi onda točno napravio ili rekao, ali jednostavno, smatra da mu je mjesto tamo.
A to je valjda nekakva preporuka.
Za kraj citat:
Do tri poslije podne bio sam već spakirao sve svoje stvari u vojničku vreću, među njima i platnenu torbu od plinske maske punu knjiga koje sam donio sa sobom preko mora. (Samu plinsku masku bio sam još prije nekoliko tjedana bacio kroz okno broda Mauretania, potpuno svjestan da ja, ako neprijatelj ikada upotrijebi bojne otrove, nikad neću stići da na vrijeme navučem tu prokletu stvar.)
Jeste li ikada imali osjećaj da se na ovom svijetu baš i ne snalazite uvijek najbolje?
Ma jasno da jeste.
Post je objavljen 07.07.2010. u 23:08 sati.