Zaista...toliko je teško ponekad. Daleko si mi, daleko sam ti. Nedostaju mi zagrljaji, dodiri, poljupci, nedostaju mi osmjesi....nedostaješ mi...neopisivo, bolno. Nedostaješ mi kada me treba tješiti...kada se veselim. Ništa nije potpuno kada to ne dijelim sa tobom. I ima ljudi koji će reći da je ovako preteško, da to nema smisla...da su kilometri prepreka s kojom se ne žele nositi.
Pa opet...mi nekako znamo da sve to vrijedi. Zbog dana kao što je ovaj. Zbog svih šala...pa čak i onih na moj račun. Zbog svih osmjeha, zbog svih pogleda. Zbog toga što nikada nije bilo ljepše i zbog toga što znamo da bi tako moglo biti svaki dan. I da će tako i biti. Jednom. Bez obzira na to koliko se dugo čekali ovakvi dani, koliko se dugo čekalo da prebrodimo kilometre, da se sada ušuškamo jedno kraj drugoga neopisivo sretni. Jer to zaista i jesmo jedno kraj drugoga. I samo to je važno...
Post je objavljen 07.07.2010. u 22:58 sati.