i evo dogodilo se opet. i ćutila sam opet.
nakon kemoterapije prvo izraste sloj bejbi kose pomješan sa pravom gustom i čim on izraste dovoljno dug za šišanje ja odem na šiš ćevape. ne može....frizeru. i onda dođem i sjednem. i onda dođe neka kojoj se neda čekat i htjela bi prek reda, pogleda mene, naćuli se kakvu bi ja to frizuru i onda počne " ha ha ho ho ho ho" već počnem vrtit očima....dobro dobro gospođo niste djeda mraz... pa kaj vi gospodična uopće imate za šišat ho ho, pa zakaj ste vi došli? tražeći pogledom po salonu odobravajući osmijeh publike na svoju super foru. pa kakvu frizuru vi uopće možete ošišat? ja gledam????!!!! pa ona se još ne gasi.jao. gleda frizerka mene gledam frizerku ja. ustati ili odustati. to vam je ono...kad čovjek završi u zatvoru. pretjerujem. to je. šta je to? malograđanština. to je... svašta bi to moglo biti. mogla bih ustat, doć naperlitanoj prostakuši i puhat balone od žvake u facu. fizički dodir je zabranjen. mogla bih ju vrijeđat. to si ne dopuštam. mogla bih počet vrištat ko luđakinja. mogla bih ustat i skakat dok ne izbacim nervozu a ne smijem zbog kičme. a mogl bih ostat sjedit i šutit ko da ništa nisam čula ni vidila. to sam i napravila. djeda mraz je bio danas u salonu? jel? eo prvi glas
i sjetila se kako kaže jedna moja prijateljičićica.. ljudi nisu zli namjerno već su jednostavno nekad blesavi i nemarni. pa se ošišam i zaželim naperlitanoj puno bejbi kose i puno djeda mraza da joj darove nose.
Post je objavljen 07.07.2010. u 08:35 sati.