Evo konačno,stiglo je i ljeto.Škola je gotova i sada odmaramo.Puno toga se dogodilo u međuvremenu ali idemo dalje.Moj sin je presretan jer smo kod kuće.Naj sretniji je kada nikoga /osim nas dvoje /nema kod kuće.Pomalo me brine,jer pubertet je tu.U mojoj glavi je totalni haos.Dosta toga je sjelo na tu ludu glavu.Bistrim ju suzama i pjesmama,ali do kada?Sin je sve više vezan za mene,da je počeo "da me čita" i sve teže mogu skrivati tugu pred njim.Nije za vjerovati da djete može toliko osjetiti iako pokušavam skriti probleme.Svaki puta mi pušta moje omiljene pjesme,čim osjeti da sam tužna.Tako me to čudi.Može li djete od 15.godina,s teškočama u razvoju imati tako izoštren um za osjećaje?Nikako mi to nije jasno.Kako on za koga se moram brinuti 24.sata na dan,u neku ruku brine za mene?Uz sve to ,moj sin je moja slamka spasa.Samo on može da me vrati u život.Vjerovatno mi je Bog dao njega da bih mogla proći kroz sve što mi je namjenio.Hvala mu za sve ,a posebno za moga sina.Skupa će nam biti lakše.Sve to mora biti tako.
Dane provodimo kod kuće.Kupili smo mu bazen i on uživa,tugujući što nije na moru.Dva puta smo ga vodili na more i to je muka živa.Izdržali smo po 3 dana i kući.Ipak idemo u 8.mjesecu u Krapinske toplice na tri tjedna.Bit će sretan jer će biti moj centar svijeta.Valjda ću izdržati,mada neznam KAKO?Bojim se jer svoje slobodno vrijeme provodi na kompu,a tamo -kako će?Velika je to briga,ali to znam samo ja.Nadam se!
Moj jedini brat krenuo je u Zg.na zračenja i kem.terapiju.Za sada je dobro,ali tek je na pola.To mi je drugi teret na duši.Uz to majku,"varam" u vezi njegove bolesti.Pa tek je malo nadošla poslije tatine smrti/26.6./bilo dvije godine.Mama mi ima anginu pektoris....a ja sam joj jedina "slamka spasa".Ali evo neću više kukati.
Uz moga sina,život je lakši!
Post je objavljen 06.07.2010. u 09:09 sati.