Nakon što im završi školska godina, učenici stručnih srednjih škola moraju odraditi praktičnu nastavu koja traje mjesec dana. Tako je petnaestogodišnja učenica Turističke i ugostiteljske škole započela svoju praksu u jednom dubrovačkom hotelu. No, nakon tri dana provedena u kuhinji tog hotela očajna je odnosom poslodavca, izmorena je i iscrpljena. Tri je dana, kako nam kaže, radila od osam ujutro do šest sati poslijepodne, što ne može izdržati. Njena majka također je razočarana odnosom hotelijera prema njenoj kćeri koju, smatra ona, izrabljuju jer im nedostaje stručnog kadra. Kaže kako moraju postojati pravila igre kojih se hotelijeri moraju pridržavati budući da je riječ o djeci koja će ovakvim odnosom zamrziti svoje buduće zanimanje. Majka ove učenice ne želi se obratiti školi kako njena kći ne bi imala dodatnih problema, no svojom pričom, kako kaže, želi upozoriti javnost i ostale roditelje na ovaj problem.
No, kao i svakoj priči, i ova ima drugu stranu medalje. Kako doznajemo od hotelskih radnika, istina je da kad ima posla, učenici ostanu sat ili dva dulje. No, zato s prakse odu ranije kad nema posla. Ako postoji dobar odnos između učenika i djelatnika – neće se dogoditi problem – kazao nam je dugogodišnji konobar koji se u svom poslu susreo sa stotine učenika koji su se uz njegovu pomoć učili tom poslu. No, naš sugovornik kaže kako su današnji naraštaji koji izlaze iz TUŠ-a nezainteresirani za posao za razliku od prijašnjih, mnogo kvalitetnijih kadrova konobara i kuhara koji su izašli iz te škole. -Godinama sam u ovom poslu i sigurno je da danas brojni učenici dođu odraditi praksu jer moraju. Nisu zainteresirani, niti žele naučiti. Zbog toga i imamo nedostatak konobara i kuhara na našem području i moramo dovoditi ljude iz unutrašnjosti da rade taj posao- kazao je naš sugovornik, dodajući kako oni koji se pokažu dobrima i kvalitetnima na praksi u većini slučajeva imaju osigurano radno mjesto kod poslodavca, a često ih se i stipendira.
Ove dvije priče su lice i naličje iste tužne medalje - hrvatskog turizma. S jedne strane imamo učenike koji su (barem većina) zainteresirani za posao otprilike kao i za trenutnu geostratešku situaciju na Rogu Afrike, a s druge strane poslodavce koji (u većini slučajeva) u učenicima na praksi vide tek jeftinu radnu snagu, pa tako većina kuharskih naučnika umjesto spremajući jela i učeći od kuhara, svojih mjesec dana prakse provedu kao de facto pomoćni radnik u kuhinji, guleći krumpir i čisteći ribu, znanja i vještine koje su, naravno, neophodna, ali i sasvim nedovoljna za bilo kojeg kuhara.
Kaže majka one curice iz članka da će ovakav pristup njenoj kćeri trajno "ogaditi" izabranu profesiju, ali to skoro više i nije potrebno. Za razliku od nekih davnih vremena, kad su ugostiteljska zanimanja bila na cijeni, a ugostiteljsko školovanje u Dubrovniku uz pomorsko najprestižnije, danas učenike koji upišu smjer "kuhar" posprdno nazivaju "tećarima", omalovažavaju njihov izbor.
Konobar iz članka priča kako mu je većina učenika nezainteresirana, praksu odrađuju onako, preko neke stvari i općenito su lošije kvalitete od onih konobara/kuhara koji su izlazili iz ugostiteljske škole nekih davnih godina. Eh, dobri moj čovječe, prije su se u ugostiteljsku školu upisivali dobri đaci, dok se danas (čast iznimkama) u tu školu upisuju oni koji nisu sigurni da će se upisati u obrtničku, te tako dobijemo nezainteresirane kuhare i konobare koji od stranih jezika vladaju sa nekoliko varijacija na temu riječi fuck i krivo izgovorenih naziva jela, a o francuskom ili nekom drugom svjetskom jeziku bolje da i ne govorimo... I onda se čudimo što nam dolaze kuhari i konobari iz unutrašnjosti, koji su zahvalni za bilo kakav posao, spremni raditi i prekovremeno, samo da zarade koju kunu...
Vratimo se malo na djevojčicu sa početka članka, kojoj je, usprkos nježnim godinama određeno radno vrijeme "od - do"... Jebiga, curo, navikni se...