BUĐENJE SVJESNOSTI U ETERIČKOM
(prijevod 2. poglavlja iz knjige “Pripaljivanje vatri - produbljivanje odgoja i obrazovanja kroz meditaciju” Joergena Smita, Hawthorn Press, 1992.)
“Buđenje svjesnosti u eteričkom” je tema od posebne važnosti. Međutim, prvo ju je potrebno pobliže osvijetliti. Poseban problem, zapravo stanje bolesti, je jaz kojeg danas svatko pronalazi između svojih unutrašnjih doživljaja i doživljaja svijeta kog se zamišlja kao površinski materijalnog. Ono što se doživljava u materijalno-fizičkom svijetu ima prirodu koja je strana svim moralnim, duhovnim kvalitetama. A s druge strane, gdje god se manifestira duhovno, ono boravi u određenoj subjektivnoj unutrašnjosti i ne zahvaća fizičko-materijalni svijet. Ono ostaje izolirano. Nastojanja Antropozofije prema putu znanja koji vodi ka duhovnom u čovjeku i od duhovnog u čovjeku ka duhovnom u univerzumu 1). (dakle do premošćivanja tog jaza) jedino mogu biti uspješna ako je duhovno doživljeno tako snažno i tako konkretno da je preneseno u fizičko i u aktivnost u fizičko-materijalnom carstvu, ako fizičko materijalno carstvo ne ostaje neopaženo, već je duh oslobođen iz njega. Međutim prijelaz iz duhovnog carstva bića u fizičko carstvo tvari može se postići samo kroz carstvo eteričkog, i slično, iz fizičkog svijeta čula može se stići do oslobađanja duhovnog koje djeluje unutar njega kroz to isto carstvo, koje direktno graniči s fizičkim svjetom čula, ali se ne može shvatiti običnom svjesnošću. Iz toga proizilazi posebno značene buđenja svjesnosti u eteričkom! Ako svjesnost izčezne iz tog carstva, ili se potiskuje, mi živimo u jazu između druga dva carstva, u stanju shizofrenije.
Sve misli, čak ako uistinu izviru iz duhovnog, iz eteričkog svjeta (a bez njega misli uopće ne bi postojale), javljaju se u našoj svijesti samo kao sjene, kao misli koje postoje unutar nas. S druge strane je čitavo osjetilno-opažajno carstvo. Taj svijet također izlazi iz izvora duhovnog carstva bića i nameće se našoj pažnji s druge strane, ali ne ulazi kao nešto živo u našu svjesnost, već izbljeđuje u fantomsku pojavu gdje primamo individualne opažaje pomoću mentalnih slika predmeta. Tako mi ne živimo u duhovnoj stvarnosti, niti iz unutrašnje strane duhovnog carstva mišljenja, niti iz vanjske strane duhovnog carstva osjetilnog svijeta; umjesto toga mi živimo u procjepu između fantoma osjetilnih opažaja i sjena misli. Na obje strane nalazi se tama u usporedbi s pravom stvarnošću. Divno je to što mi možemo doseći pravu stvarnost, ali ne bez napora. Ne dobivamo je “badava”.
Mi se jedino oslobađamo iz carstva sjena i fantoma kroz svoju aktivnost u traganju za znanjem. Premda to traganje za znanjem nije sjenovito, ono se u početku javlja u našoj svjesnosti kao nešto sjenovito ili fantomsko. U njegovom temelju ima nešto što je dublje i nevidljivo radi u životnoj aktivnosti. Ali to samo neće dovesti do nikakvog rezultata ako se ne ojača unutarnja spoznajna snaga - postupno, kroz vježbanje, u početku bez dostizanja ikakvog određenog rezultata. To postaje sve jače sve dok se sama ta snaga ne opazi kao granica carstva sjena kao duhovne stvarnosti. Ovo se u početku događa u oblikotvornom mišljenju, gdje čovjek ne samo da nešto promišlja, već gdje se kreativan oblikotvorni proces iznutra vrši valovitim pokretom koji vodi do pojave forme.
Ako nastavimo kultivirati samo aspekt oblikotvornog mišljenja, postoji tendencija da se zaluta. Istovremeno moramo raditi i s drugim aspektom, s fantomima osjetilno-opažajnog, kako bismo stigli na njihov izvor. I kod mišljenja i kod opažanja originalni izvori leže u carstvu eteričnog. Samo što su u ljudskoj svijesti u početku odvojeni jedan od drugoga. Kad jednom postignemo aktivno, oblikotvorno mišljenje, taj novi korak se također mora primiti čistom osjetilnom percepcijom.
Da bismo ovo pojasnili, dat ćemo jedan primjer. Sjedimo na klupi negdje u prirodi. Zatvorimo oči i pokušamo intenzivno meditirati. Tijekom meditacije potpuno zaboravimo da sjedimo na klupi, ali na kraju meditacije okolni svijet se ponovo javlja. Sada možemo doživjeti otkriće u pogledu osjetilne percepcije. Ako ima malo lišća koje lagano šuška, a mi normalno sjedimo na klupi, zvuk koji se čuje je prilično mek, ali ako izlazimo iz duboke meditacije, zvuči kao grmljavina (premda samo na nekoliko sekundi), a onda je sve opet normalno. Što se ovdje dogodilo? Nekoliko trenutaka iznenada smo živjeli direktno u osjetilnoj percepciji u potpunom odsustvu fantoma ili mentalne slike. Kroz ovakvo iskustvo možemo prosuditi o opsegu u kojem su kvalitete potisnute u svim uobičajenim osjetilnim percipiranjima.
Drugi primjer. Kad idem u krevet, dodirnem pokrivač i iznenada se pojavi strašna buka. Na razmeđu između spavanja i budnosti, kad smo na neki način izvan našeg tijela, nestaje fantomski element, opušta se poredak mentalnih slika, pa se stoga daleko intenzivnije prožive osjetilni dojmovi. Djeca nerijetko to doživljavaju, a neka se i plaše, ne znajući što se zbiva. Nije loše da odrasli oko njih znaju.
Prema tomu postoje dva aspekta. S jedne strane uzdizanje do sposobnosti aktivnog mišljenja, do oblikotvornog mišljenja. S druge strane uzdizanje od fantoma osjetilnih percepcija do njihovog izvora u carstvu elemenata. A sada oboje počinje zajedno djelovati, kao u disanju. Sa svakim korakom naprijed koji se jača kroz oblikotvorno razmišljanje, širi se opseg apsorbiranja istinskih kvaliteta svijeta osjetilnih percepcija, ali također i obrnuto. Ta grmljavina realnosti svijeta osjetilnih percepcija, elementalnog svijeta, nestaje u istom trenutku osim ako se ne apsorbira kroz oblikotvorno mišljenje. Ako ovo dvoje počne zajedno djelovati, počinje novi udisaj, premda sada ne u zraku, nego između mišljenja i osjetilne percepcije. Svakim sljedećim pojačavamo prethodni. 2).
Kroz ovu aktivnost osoba doživljava eterički svijet, svoje vlastito eteričko tijelo, premda u početku samo njegov sićušni dio. Volio bih ovo slikovito izraziti - mada ne samo slikovito - na sljedeći način: eteričko koje okružuje glavu je prvi dio koji se ovako uoči. Taj mali “komadić” ima međutim tendenciju da odjednom nestane iz naše svijesti ukoliko se dalje ne ojača. Volio bih spomenuti nekoliko načina kojima se to postiže.
Prvi način je sljedeći. Ako mislimo da napredujemo u ovom carstvu opažanja i mišljenja a istovremeno smatramo da naš osobni život može ostati nepromijenjen, varamo se. Jer taj mali djelić nije spojen samo sa najbližim eteričkim carstvom glave, već sa našim čitavim tijelom, koje je organizam koji živi u vremenu i kroz čitavu našu biografiju. Ako u tom času ne počnemo raditi na svom životu, svjesnost u tom eteričkom “komadiću” ostaje malena i slaba. Stoga je možemo nastojati ojačati vraćajući unazad svoj život, situaciju po situaciju, godinu po godinu unazad sve do djetinjstva, a onda, razmatrajući ga sa više točke, ne uživljavajući se u svoj osobni život, već gledajući na njega kao da su se stvari dešavale nekom drugom, s istim stupnjem objektivnosti, razlikujući bitno od nebitnog. Na taj način mi se postupno uživljavamo u istinski oblikotvorne snage naše biografije. Svaki puta kad asimiliramo dio života na taj način, postoji element povratne informacije. Mali komadić “mišljenja i opažanja” počinje rasti, postaje veći i jači, i obrnuto - svjetlost teče iz tog malog komadića u proces asimiliranja života. Odmah postaje vidljivo da ako ja ne radim na svom životu, ovaj komadić ostaje malen i zauvijek nestaje.3).
Daljnja staza jačanja je ovladavanje “vremenskim organizmom”. Posjedovanje apstraktnog znanja o vremenskom organizmu nije isto što i poznavanje njegove stvarnosti. On se mora direktno iskusiti! Dakle počnimo s onim što je neposredno oko nas. Možemo uzeti ovu situaciju, ovo večernje predavanje ovdje, i hipotetički ćemo zamisliti da je sedam sati ujutro, i da svi ovdje sjedimo, a ja ovdje stojim i govorim. Bila bi to potpuno drugačija situacija, i potpuno drugačije predavanje, čak kad bih ja izgovarao ove iste riječi. Bilo bi to jutarnje raspoloženje: buđenje direktno iz sna, prije doručka - bila bi to posve drugačija stvarnost. Međutim mi smo prošli kroz dan, imali smo predavanje, razgovore po grupama, i krećemo se prema večeri. Sada zamislimo da je jedan sat u noći - opet bi to bilo sasvim različito predavanje, potpuno drugačija situacija.
Sve što se događa je to što jest, ne kroz sadržaj trenutka, već kroz položaj u vremenskom organizmu. Gdje sam ja u tijeku dana i noći? Što dolazi prema meni? Što leži iza mene? Mi smo uvijek u mnogo malih, većih i velikih krugova; mali krug dana odnosno noći, čitav mjesec, čitava godina. Mogli bi na primjer zamisliti da nije ožujak i čitava situacija opet bi bila sasvim drugačija; bili bi na drugoj točki organizma godišnjeg ciklusa. O tome možemo brzo promisliti i vidjeti da je tako, a možemo i zanemariti, nastavljajući skakati od trenutka do trenutka i ne osjećati zaista stvarnost vremenskog organizma. Mora se kultivirati taj osjećaj da se konstantno nalazimo u manjim i većim krugovima vremena i da mali, trenutačni krugovi imaju važnost i vrijednost jedino kroz njihov odnos sa cjelinom.
Kada ispadnemo iz vremenskog organizma, pojavljuje se nervoza. Nervoza se također javlja zbog drugih razloga. Kad ego jednostavno ostavi sve duševne snage i sve što s njima ide - misli, osjećaje, htijenja, instinkete i želje - da se sami odvijaju, a ne preuzme kontrolu nad njima, astralno tijelo postaje slabo i mlitavo. Astralno tijelo ima veliku puninu u sebi, ali ako ga ego ne tjera naprijed i ne počne s njime raditi, ono postaje mlitavo. Što je posljedica toga? Astralno tijelo ne može više inspirirati eteričko tijelo, i sada eteričko tijelo također postaje mlitavo. Što znači mlitavo? To znači ovisiti o vanjskom, čisto neočekivanim utjecajima izvana. Slabo eteričko tijelo gubi kontrolu nad fizičkim tijelom, fizičko tijelo ispada iz “sinkronizacije”. Ne potpuno - kada bi se raspao sistem, umrli bismo. Ali ako fizičko tijelo malo ispadne iz balansa, pojavljuju se nervoze i različite vrste bolesti. Fizički organizam počinje imat grčevite tendencije i postaje ovisno o sebi. Suprotno se javlja ako ego radi na vlastitim duševnim snagama, na instinktima i željama i nešto s njima napravi: postaje humaniji, iskreniji, u mišljenju, osjećanju i volji, u svim nastojanjima, u svim oblicima ponašanja - to je čovjek u nastajanju. To nije stanje savršenstva, ne mora se postati savršen kao ideal, to bi bio potpuno iskrivljen način mišljenja i također nedostiživ. Ono što je važno je započinjanje, ostvarivanje promjene usmjeravanja volje, jer takva promjena već u sebi ima snagu čovjeka u nastajanju. Odjednom astralno tijelo postaje bolje, snažnije. Ono nije punije nego prije, ali sve odjednom postaje sasvim drugačije u njemu kad ova inspirativna snaga dođe iz ega i započne “nastajanje čovjeka”. Astralno tijelo odjednom može inspirirati eteričko tijelo većom snagom, a eteričko tijelo postaje manje podložno alergijama i snažnije i sposobno da stavi fizičko tijelo pod komandu, naređujući mu ozdravljenje, iscjeljenje. Ovdje imamo osnovni elemenat kojeg Rudolf Steiner naziva “higijenskim okultizmom”. Iz najunutarnjijih duhovnih snaga čovjeka u nastajanju bude se izcijeljujuće snage, u početku unutar bića čovjeka, a odatle zrače u društveni organizam.
Kada “čovjeka u nastajanju” prožme snaga, eterčko tijelo se ojača iz ega, i ta snaga se uzdigne. “Mali komadić” počinje postajati snažniji, on se širi.
Drugi, a veoma važan put jačanja može se ovako opisati. Svaki pojedinac današnjeg doba u početku ima sljedeći stav. On sebe zamišlja kao malu sićušnu točkicu na Zemlji kojoj je dan potpuno subjektivan duševni život, dok se tamo vani nalazi ogromni svemir s udaljenim zvijezdama s kojima on, međutim, nema apsolutno ništa. Čak ako i napravim neki napredak u moralnom smislu, čitav svijet zvijezda - promatran s astrofizičkog gledišta - nema s ovim nikakve veze. Ako imamo zamisli ove vrste, ostajemo mali i slabi. Nismo otkrili ono što je uistinu bitno: da ono “nešto” što se probudilo u eterčkom nije samo u meni. A gdje je onda? Ono je istovremeno na dalekom horizontu, na periferiji. U fizičkom carstvu predmeti stoje jedni pokraj drugih. Fizičko tijelo se donekle može odvojiti od eterčkog, čak i onda kad se jedno stapa s drugim, kao na primjer kroz zrak, toplinu itd. To nije slučaj s eteričkim tijelom. Kako treba razmišljati o eteričkom tijelu u odnosu na čitav eterički svijet? U isto tako snažnoj vezi kao što je veza između fizičke glave i cjeline ostatka organizma! Glava je na neki način odvojena, sama za sebe, ali postoji vrat, koji sačinjava vezu s ostatkom tijela i bez kojega bi bilo nemoguće živjeti. Čovjekovo eteričko tijelo također ima određeni stupanj autonomije, ali samo u onolikoj mjeri u kojoj je fizička glava autonomna s obzirom na fizičko tijelo kao cjelinu. Što je odgovarajući “ostatak organizma” za naše eteričko tijelo? Čitav etrički svijet izvan nas! Svako ljudsko eteričko tijelo je kao mala glava, koja pripada čitavom organizmu vani u širem svijetu. Nema ničeg ovdje u carstvu eteričkog koje istovremeno ne radi kao periferna sila u svemiru. Fizičko zauzima točku, i ima težinu. Eteričko je uvijek u širinama prostora, ispreplićući i apsorbirajući se.
Zvjezdani svijet je prisutan - neprimjećen kada se čovjek probudi prvi put u eteričkom, kad oživi oblikotvorno mišljenje i opažanje, a da mi o tome čak ne moramo ništa znati. Cjelina je prisutna neprimijećena - i sada, ponovo, javlja se put jačanja. Ovaj život u cjelini mora se osvijestiti, mora se kultivirati. Čovjek se treba osjećati jednako na svom terenu na zvjezdanoj periferiji i u vlastitom eteričkom tijelu. Postoje riječi u pjesmi od Novalisa koje najprije jednostavno doživimo kao poetsku ljepotu, a onda iznenada vidimo dublju istinu koja u njima počiva.
Zvjezdani svijet će poteć´,
Životni zlatni gutljaj vina,
Radosno ispijajuć´ ga,
K´o blistave zvijezde ćemo sjat´.4).
Ovo nije samo poetično, već i istinito. Eterički svod periferije se osvještava, malo postaje zvijezda i živi zajedno s velikim. To je stvarnost buđenja u eteričkom.
Pokušao sam prezentirati nekoliko putova kojima se stječe snaga: rad na svom životu, doživljavanje vremenskog organizma, rad ega na drugim članovima, povratna informacija koja iz tog slijedi i konačno veza s velikom periferijom svjetskog omotača.
Sada bih želio ubaciti kratku primjedbu o takozvanoj četvrtoj dimenziji. To može biti posve apstraktna stvar, kao da brojimo - četvrta, peta, šesta dimenzija... i može se temeljito analizirati kroz modernu matematiku, a da iz toga ne proiziđe nikakva duhovna vrijednost. Na to se može gledati na tako apstraktan način da se može reći: tri dimenzije u običnom prostoru, zatim se doda vrijeme kao četvrta koordinata; sada možemo računati sa četiri. To je značenje četvrte dimenzije koje nije meni na umu. Ja želim razmotriti ezoteričko značenje četvrte dimenzije, a onda dolazimo do nečeg posve drugačijeg. Gdje je trodimenzionalnost, tri koordinate u prostoru, gdje se mogu naći? Samo u zemaljskom fizičkom carstvu gdje postoji iskustvo svijeta prostora. Samo ovdje je moguće manifestirati tri dimenzije - i zajedno s tim kristalno-mineralni svijet. Ali trodimenzionalnost nije na početku svega, jer postoji spuštanje iz najvišeg duhovnog svijeta kroz tri faze do točke kristalizacije u trodimenzionalnom svijetu prostora. Koliko dimenzija u ovom slučaju postoji u najvišem duhovnom svijetu? Nijedna, nula dimenzija. Tu ne postoji trodimezionalni svijet prostora, arhetipovi su čisto duhovni. Koliko dimenzija postoji u nižem duhovnom svijetu? Jedna, linearna dimenzija, premda ne linija koja je vezana za fizički trodimenzionalni svijet. To je linija koja proizlazi iz duhovnog svijeta, a jedino se izražava kao usmjerenost volje. Zatim - silazeći dalje iz svijeta arhetipova - dolazimo do sljedeće faze, do eteričkog elementarnog svijeta. Koliko dimenzija ima tu? Dvije! To su žive slike koje izgledaju kao ravnine ali ne kao ravnine u trodimenzionalnom svijetu, kao na primjer zid ili slika - one nisu takove. To je aktivnost: kako silazimo iz arhetipova, dolazimo do prve, a onda do druge žive aktivnosti. Gdje su te ravnine? U čitavom omotaču eteričkog svijeta i odande se prepliću, oblikotvorno, ali pokretom ravnine, još uvijek ne trodimenzionalno, još uvijek ne u fiksnom obliku. Gdje god se javlja fiksni oblik, ispao je iz odnosa sa silama kretanja i postaje trodimenzionalan i prostoran, fizički i mineralan.
Tako stižemo do sljedeće krivulje razvoja.
TRODIMENZIONALNI PROSTOR
TOČKA 0 6 TOČKA
ZVIJEZDA INTUICIJA
CRTA 1 5 CRTA
OTKRIVENJE INSPIRACIJA
PANORAMA PANORAMA
AKTIVNOST KOJA NE SLIKA
STOJI MIRNO 2 4 IMAGINACIJA
RAVNINA
3
KRIŽ
SMRT
“Nula” u najvišem duhovnom svijetu mogla bi se također zvati i “točka”, “zvijezda”. Niži duhovni svijet: “crta”, teče kao otkrivenje u ovom carstvu jednodimenzionalnog. Onda dolazi eterički svijet života, plošni svijet aktivnosti gdje ništa ne stoji mirno. I na kraju trodimenzionalno; križ, smrt, moguće je jedino u fizičkom svijetu osjetila. To je spuštanje stvaralačke aktivnosti.
Zatim počinje uzlazna linija evolucije svjesnosti, i stižemo do četvrte, pete i šeste dimenzije, premda ne jednostavno kao nove osi koje se dodaju, već kao uzdizanje do viših nivoa gdje u odgovarajućem trenutku nestaje jedna dimenzija vanjske stvarnosti. Na prvoj stepenici nestaje jedne dimenzije i stižemo do ravnine, slike. Onda nestaje druga - i dolazimo do linije, inspiracije. Ponovo jedna otpadne - onda smo u točki, u intuiciji, točno u unutarnjem carstvu bića.
Tako se buđenje u eteričkom događa kada čovjekova svjesnost o trodimenzionalnom uzlazi na viši nivo, kada jedan aspekt vanjske stvarnosti nestaje i kada ravnina nije površina predmeta, već živuće, ispreplićuće polje perspektive. Gdje je to polje perspektive? Postoji veoma poučno, misaono obrazloženje Rudolfa Steinera koje ovo rasvjetljava. Dakle od kud dolazi imaginacija? Točno iz točke gdje se inače javlja sjećanje - carstvo imaginacije, imaginativni nivo, je upravo u onim unutrašnjim predjelima gdje se boravi kao u centru ravnine. Što to znači? Ovo nema ništa s pojavom vizija! Vizija dolazi kao slika izvana, mi je jednostavno uhvatimo; sve moguće greške i varke mogu se pomiješati s njom. Imaginacija je, ukoliko se pojavljuje, proizvod naše vlastite aktivnosti; mi doživljamo svoju aktivnost stvaranja slike. Ali istovremeno slika je također i na drugom mjestu. Gdje? U beskonačnoj udaljenosti, u velikoj periferiji. To je četvrta dimenzija, gdje smo u maloj ravnini a istovremeno u velikoj obloj plohi periferije, zvjezdanom svijetu.
Ako ne pridajemo važnosti zvjezdanom svijetu, nestane također i ta mala unutrašnja ploha imaginacije, jer se ona jedino može uhvatiti ako se istovremeno prihvati s univerzalnom snagom na periferiji. To je ta tajna. Prema tome što treba raditi? Treba se uzdići iznad svog malog tjiela! To ne znači izgubiti sebe, jer u tijeku tog slobodnog čina može se vratiti svaki puta u trodimenzionalno i provjeriti kontakt s njim, ima se potpuna, svjesna sigurnost kroz taj kontakt. Ako sebe čovjek izgubi, moguće su sve vrste obmana. Moramo biti sposobni uspostaviti konstantnu povratnu informaciju u odnosu na točku križa u trodimenzionalnom carstvu. To je sredstvo da čovjek očuva svoju slobodu.
Točno ovdje, međutim, na pragu između druge i četvrte dimenzije (vidi grafikon), također se događaju događaji koji se javljaju prije rođenja i neposredno nakon smrti. U času prije našeg rođenja mi izranjamo iz najvišeg duhovnog svijeta i dolazimo k sebi malo prije ulaska u trodimenzionalni svijet. Tada se odvijaju sve duhovne namjere života koje će doći se odvijaju i pojavljuju pred nama kao u nekoj velikoj životnoj panorami. Neposredno nakon što umremo, fizičko tijelo odlazi, i tada se čitava panorama prošlog života odmotava - panorama prije zemaljskog života, i onog poslije njega! Mi smo opasani dualnom veličanstvenom životnom panoramom naših najunutrašnjijih namjera - ne da razmišljamo o svim malim detaljima pa stoga pretpostavljamo da je sve predodređeno prije rođenja, to bi bila pogreška. Ono što stoji ispred nas nakon smrti u slikovnom obliku su duhovne namjere i duhovno carstvo bitka.
Isti slučaj je svakog jutra kad se probudimo i svake večeri kad zaspivamo: panorama nadolazećeg dana, panorama dana koji je prošao. Mi smo u malom opasani tom slikovnom aktivnošću carstva bitka. Jer, što je slika? Ako je prava slika, biće je izraženo na slici; i ono će imati određene duhovne osobine koje su zamjetljive. To nije apsurdna slika koja je samo nabacana; to je lice bića koje pokazuje što će doći i što je bilo. To ne nestaje tijekom dana, nego živi u vremenskom organizmu direktno ispod površine sjena i fantoma. I može se osvjestiti u svakom trenutku kad počne buđenje u eteričkom. Gdje ja sada stojim? Koji je duhovni smjer? Velika slika to spaja, a s njom ja sam unutar tog vremenskog organizma koji se kreće dalje na svom putu. Ako se kompletno ispadne iz doticaja s duhom, javlja se strah. A strah zaokuplja čitavo moderno čovječanstvo jer smo ispali iz tog vremenskog organizma duha i izgubili ga i , mogli bismo tako reći , usitnili ga u pojedinačne kapi u pojedinačnim tielima. Što će se dogoditi? Da li hrlim ka uništenju? Da li će propasti cijeli svijet u sljedećem času? Strah koji raste iz duboke, crne, mračne rupe. Strah se ne može prevladati jednostavnim potiskivanjem. Hrabrost se može sakupiti kroz duhovnu aktivnost, jer kroz nju se otkriva nova veza s duhovnom stvarnošću putem koje se vremenski organizam može prihvatiti kroz svjesno znanje. Čovjek se u njemu budi. Ali ako pojedinac i postigne nešto u tom smjeru, on vrlo brzo ponovo izgubi tu vezu. Kad mali čovjek hodajući ulicom počne razmišljati o svemiru, potpuno je ispunjen onim što je doznao kroz časopise i medije, slikom potpuno mehaničkog, čisto materijalnog svemira gdje je sve što se događa na zemlji potpuno besmisleno. Ako si egzaktno i temeljito gradimo mentalnu predodžbu ove astrofizičke slike svijeta, a onda predodžbe da će se čitava zemlja i čitavo čovječanstvo uništiti sljedećeg trenutka, što bi to značilo za čitav svijet kako ga promatra astrofizika? Ništa! Čovjek bi pomislio da će se sve nastaviti kao da se ništa, apsolutno ništa nije dogodilo. Suvremeno čovječanstvo ima prema tome sliku svijeta po kojoj je cijela njegova vlastita egzistencija uništena. To rađa strah u podsvijesti.
Tako se čitava astrofizička slika svijeta, koja živi kao velika masivna kvrga u našoj svijesti mora pokrenuti, mora podići u vremenski organizam, iako ne u astrofizičko vrijeme koje je samo koordinatna os u beskonačnost i hipotetički se giba naprijed i nazad, stalno ponavljajući istu stvar, već u pravi vremenski organizam. Gdje započinje taj vremenski organizam? O tome nalazimo u Steinerovoj “Okultnoj znanosti”. Ovdje se možemo upoznati s fazama planetarne evolucije: Saturn, Sunce, Mjesec, Zemlja. Zemlja - evolucija se odvija u fazama iz duhovnog temelja bitka, iz najvišeg duhovnog svijeta do točke u sredini gdje postaje moguća trodimenzionalnost u mrtvom kristaličnom svijetu, zatim u velikom zamahu dalje u budućnost, gdje se sve što je bilo dano, podieljeno, asimilirano i razvijeno kroz faze spuštanja može nastaviti dalje u novom, transformiranom obliku u čovjeku u nastanku, u Zemlji koja nastaje. Možemo se pitati: koji osjećaj odgovara fazi Saturna u raspoloženju unutar ovog čitavog vremenskog organizma, čijih sedam faza zajedno sačinjavaju cjelinu? Raspoloženje Saturna je proljeće, kozmičko proljeće. Koje je raspoloženje evolucije Sunca, kada sjemenke koje su posijane u prvoj evolutivnoj fazi Saturna, tog svijeta topline, klijaju u život? To je ljeto, kozmičko ljeto. Koje raspoloženje živi u evoluciji Mjeseca? Sada se nešto počinje raspadati, cijepati se, pojavljuju se problemi - raspoloženje jeseni je u epohi Mjeseca! A sada dolazi naše zemaljsko doba. To je vrijeme kozmičke, planetarne zime; snježni pejzaž, ledeni pejzaž (s kosmičkog stanovišta), trodimenzionalan, mrtav, kristalni svijet, vrhunac zime! A sad zamislimo da gledamo kroz prozor na čudesno krasan snježni pejzaž, i kad ne bismo znali da ispod snijega i golih grana već postoje pupoljci dolazećeg proljeća - tada bi zima donosila smrt, užasno. Zima je čudesno divna kao prelazna faza, ako znamo da ispod ovog hladnog pokrivača već postoje pupoljci nadolazećeg proljeća. Mogu mirno čekati uživajući u snježnom pejzažu da dođe novo proljeće.
Prema tome što je astrofizička slika svijeta? To je presjek kroz doba zime, kad su zaboravljena doba proljeća, ljeta i jeseni koja su u potpunosti prošla, vjeruje se da postoji samo led, snijeg i zima, a ne zna se ništa o pupoljcima koji su spremni za dolazak proljeća. Presjek koji u isto vrijeme potvrđuje što je krivo. To je pluistina, jer svi detalji u opisu ledenog pejzaža su točni. Ne može se prevazići ova laž izjavom “Kristali leda ne postoje”, jer oni postoje - ali oni se moraju podići do velikog vremenskog organizma, u svjesnost o kozmičkom proljeću, kozmičkom ljetu i kozmičkoj jeseni. Onda možemo vidjeti sadašnju sliku smrti, ali istovremeno posvuda ispod površine pupoljke dolazećeg proljeća. Strah se prevazilazi i čovjek dobiva nepokolebljivu sigurnost iz duhovnih stvarnosti tog velikog vremenskog organizma. To se međutim mora kultivirati. Zbog toga je temeljito proučavanje Steinerove okultne znanosti od bitne važnosti za buđenje svjesnosti u eteričkom.
Ovo se onda mora nastaviti i podijeliti u kulturne epohe. Ovdje se ponovo iskazuje bolest sadašnjosti: ona je lišena povijesti. To znači, ljudi imaju beskonačnu količinu znanja, raspolažu milijunima podataka o prošlosti, koji su vrlo često izuzetno točno prikazani - a ipak oni su samo napola istiniti jer nisu podignuti do nivoa velikih sedmerostrukih stepenica kulturnih epoha, indijske, perzijske, egipatske i grko-latinske epohe. Mi smo sada u petoj, a slijedit će šesta i sedma. Mi smo na putu gdje svaki pojedinac u svakom trenutku ima svoju potpunu vrijednost, ali nalazi svoje unutarnje značenje kroz cjelinu, kroz čitav krug.
I iz velikih ritmova vremena sve se spušta u male ritmove, u život pojedinca. Čak je moj vlastiti život od rođenja pa do smrti vremenski organizam, cjelina. Ja sam u sadašnjem trenutku na određenom mjestu. Uzmimo da imam sedamnaest godina ili sedamdeset, što to znači? Da je taj dio mene dobio naročit naglasak u fizičkom. Čitav ostatak života je također tamo, u pozadini, iznad, ispod, okolo i uokolo, na periferiji, u ravnini koja jednako prolazi kroz mene i proteže se u najudaljenije horizonte života. Čitav život je prisutan u svakom trenutku, ali njegovi određeni dijelovi su naročito naglašeni: osamnaesta godina mladosti ili sedamdeseta godina starog čovjeka. Što ostaje u pozadini za mladića? Sve ono što još treba doći. To je onda sadašnjost s naročitom snagom u ostatku vremenskog organizma. Što živi naročito snažno u eteričkom organizmu sedamdesetgodišnjaka koji je postao fizički star? Čitav period mladosti!
Postoji prekrasan trenutak u Steinerovom prvom Misterijskom komadu gdje Johannes Thomasius, slikar, prolazi kroz unutrašnj iskušenja. On doživljava nultu točku sjena i fantoma kad sebe osječa kao ništa i uzdiže se kroz istraživačku snagu znanja do ovog postupnog buđenja u eteričkom. A onda vidi dva čovjeka, koja poznaje u fizičkom carstvu kao starog profesora Capesiusa i mladog doktora Stradera. Ali sada mu se slika proširi; vidi profesora koji je star u fizičkom životu kao mladića! I vidi mladog doktora Stradera kao starca! To je komplementarno, jer što je naglašeno u fizičkom u jednom trenutku, izaziva s naročitom snagom suprotni aspekt u čitavom vremenskom organizmu. Kušnja ega prolazi kroz sve faze ove cjeline čovjeka u nastajanju.
Vrijeme kada je čovjek u nastajanju u nama najjači je, iako mi to ne shvaćamo, kada kao malo dijete učimo hodati, govoriti i misliti. Ali čovjek u nastajanju radi ispod površine u ovoj eteričkoj sferi aktivnosti tijekom čitavog života iz najunutarnjije stvarnosti božanskog. Tako buđenjem svjesnosti u eteričkom mi vidimo mnoge slojeve, mnoge sfere, a one imaju svojstvo uzajamnog jačanja. Prekrasna stvar je ta da istovremeno doživljavamo veliko i malo; čovjek pronalazi sebe, element nastajanja, u vlastitoj biografiji, i nalazi čovječanstvo, ljedsku evoluciju, kako sam pokušao ilustrirati pomoću primjera Okultne znanosti. Čovjek pronalazi istinsku bit u svojoj vlastitoj individualnosti, bitnu istinu u čovjeku u nastajanju; ali kad bi to bilo sve, bilo bi pogrešno, jer to vrijedi samo onda ako istovremeno živi na široj razini.
Kao činjenica koja proizilazi iz dubine doživljaja može se i ovako izraziti: Krist se nalazi unutar svakog ljudskog bića, ali istovremeno kao kozmički Krist na široj razini, u drugoj osobi i u čitavom čovječanstvu. On se ne može naći samo na jednom mjestu. On radi unutra sa periferije, a istovremeno u dubinama srca.
Pokušao sam podvući neke osnovne principe po pitanju prevazilaženja rascjepa između unutarnje i vanjske stvarnosti i vjerujem da je jasno očigledno da su i ovdje također izvori umjetnosti odgajanja, jer uostalom naša briga u tom pogledu je za čovjeka u nastajanju. Kako možemo pomoći djeci ako sami ne osvijestimo čovjeka u nastajanju u nama? Samo kroz ovaj izvor mi također možemo biti od pomoći djeci i mladeži i poticati ih na njihovom putu.
Bibliografija:
1. R. Steiner: Glavne antropozofske misli (br.1), R. Steiner Press, London, 1973
2. V. Steinerova predavanja od 30.11.1919. štampane pod naslovom “Misija arhanđela Mihaela”, Antroposophic Press, New York, 1980; i os 03.10.1920. pod naslovom “Granice prirodnih znanosti”, A.Press, N.Y. 1983.
3. V. steinerovo predavanje od 15.04.1923. pod naslovom Was wollte das Goetheanum und was soll die Anthroposophie? (GA 84).
4. “Die Sternwelt wird zerfliesen
Zum goldnen lebensein
Wir werden ihn geniessen
und lichte sterne sein”
(iz Himne noći, V)
5. V. Die Bedeutung der Anthroposophie im Geistesben der Gegenwart (GA 82) 6 predavanja i seminar održan od 7 - 12.4.1922. u Denflaagu. Dva od ovih pojavljuju se u engleskom prijevodu “Zlatna vlat” 1961. R. Steiner Press, London.
6. R. Steiner, Okultna znanost - konture, R. Steiner Press, London, 1969
7. ibid.
8. V. “Portal inicijacije Četiri misterijska komada”, R. Steinera, R. Steiner Press, London, 1982.
Preveli Rada i Koko
----------------------
--- On Sat, 7/3/10, zeljko sepic
From: zeljko sepic
Subject:
To: borivojbukva@yahoo.com, korina.korade@rl-hr.hr, "TILI HAVLICEK"
Date: Saturday, July 3, 2010, 9:10 AM
---------------
Dragi moj prijatelji,
šaljem ti jedan tekst kojeg smo preveli Rada i ja (sada živi u Kanadi).
Radi se o naprednom predavanju za waldrofske učitelje i u boti je Antropozofski tekst
ali tako reći identičan teozofskim učenjima. Proslijedi dalje.........!
Koko
--------------
hvala ti dragi prijatelju na štivu,
kojeg prilažete svima nama.
pozdrav radi i željku šepiću od
bore.
Post je objavljen 05.07.2010. u 08:10 sati.