Moj srednji sin od najranijeg djetinjstva imao je , recimo to tako, zgodna opravdanja svojih nestašluka.
Kako sam ja od onih koja čuva, nekad pišući ono što me kod njih zabavljalo, veselilo, a često i rastuživalo, čuvam njihove ceduljice, pisma, čestitke za majčin dan, ali i pamtim i sjećam se da je davnih godina, još nije išao u školu u dječjoj sobi po svijetlom tapisonu prolio cijelu bočicu crnila.
Moja se majka odmah je s vodom, deterđentom i spužvom bacila na čišćenje. Fleka se širila, a moja majka se okrenula mom sinu i zavikala: vidi što si učinio. Zašto si to učinio.
Maleni A., bio je vrlo slatko malo okruglasto dijete, baš onako sladak mali vražićak, stavio je ruke iza leđa i ozbiljnim glasom odgovorio:
„Đaval. Đaval, ponovio je- me nagovorio. Rekao mi je: Uzmi tuš. Proli tuš.
Uvijek je izvodio takve stvari, čak i opasne i moja je mama često trčala za njim i lupila bi ga po guzi. (Puno manje nego mene. Ja bih čak morala ubrati šibu s kojom bi me istukla)
Taj put se nasmijala. Svi smo se nasmijali.
Ali ostalo je pitanje đavla.
Na kratkom, ali vrlo dobrom odmoru (predem od zadovoljstva) pročitala sam dvije knjige i započela treću…
Jednu posuđenu koja me pomalo nervirala. Autor Michael D. O'Brien: Posljednja vremena. Onako katastrofična na kršćanski način.
Ovaj put bez šale. Vrag uzima stvari u svoje ruke i ljudska je rasa na putu propasti.
No dobro uglavnom me nervirala, ali ako ima Boga ima i vraga pa ta priča s vragom nije zanemarljiva.
Jasno je da ljudi od karijere ovdje na majčici zemlji nerado pričaju i pišu o đavlu, vragu, sotoni jer to je kao i sa onima koji su imali susrete sa izvanzemaljcima ili su vidjeli NLO. Obično im ne vjerujemo i mislimo da su onako malo skrenuli. Ozbiljni ljudi ne pričaju i ne pišu o takvim temama. Čak i vjernici nerado govore o tome da ih se ne uzme kao neke zatucane tipove koji nisu vrijedni da se s njima ozbiljno u životu računa.
Ali iz prije spomenute knjige izvukla sam na preskokce dijalog koji se odvija između jednog starog grofa skoro na umoru i jednog katoličkog svećenika zanimljive sudbine koji je rođen kao Židov. Imao je neka iskustva s holokaustom, imao je također svjetovnu karijeru da bi se preobratio na kršćanstvo i postao svećenik.
Pisac može što god hoće. Fikcija sve trpi.
Stari grof je činio velike zloćine, nabraja ih pokušava uvjeriti svećenika da nema Boga, upravo zato što njega i slične njemu nije kaznio niti je spasio njihove mnogobrojne žrtve.
Stari grof kaže:
- Pravi problem je u ovome: zašto, kad čovjek zgnječi svoju žrtvu, zašto nebo tada šuti? Zašto me Bog nije spasio od mene samoga, zašto nije spasio moje žrtve od mene? Odgovorite mi!
-On nikad ne ukida ljudsku slobodu.
-Čak ni onda kad bi me trebao spriječiti u ukidanju slobodne volje milijuna ljudi?
-Vi ste slobodan čovjek. To je temeljni zakon svemira.
……
-Nebo ne šuti.
-Nebo ne šuti? Znate li vi da su milijuni žrtava zazivali Nebo kada ih je zahvatila vatra? Što su vikali , pitam ja vas? Ovo su vikali: Gdje si? Gdje si? Gdje si Spasitelju svijeta? A što smo mi vikali, moćni, ubojice, pljačkaši i kvaritelji nedužnih? Kakav je nama bio krik na usnama?
……………………………….
I sad u nekoliko stranica romana ide rasprava o ljudskoj slobodi, pa potom zašto Bog pušta da toliki ljudi stradaju- moj poznanik kaže: Ali zašto pušta malu djecu patiti.
Svećenik pokušava objasniti to nemiješanja Boga upravo tom slobodom odabira čovjeka
Možeš odabrati biti zločinac ili biti žrtva.
Na kraju svakome preostaje smrt.
.............
-Što se podrazumijeva pod spasom (govori svećenik)? Bijeg iz koncentracionog logora? Dug život? Na širokoj osnovi, žrtva koja ide prema smrti neiskvarena mržnjom možda je jedina koja je uistinu spašena.
…. Ne smijemo prelaziti granicu božanskih načela. Ne možemo se poslužiti oružjem zla u nastojanju da porazimo zlo. Kad bismo to učinili, čak i pod vidom da želimo obraniti dobro, to bi značilo da smo dvostruko poraženi. Ja vjerujem da je to sotonin konačni cilj. Zašto bi pali anđeo želio pobiti šest ili šezdeset, ili stotinu milijuna ljudi, ili čak čitavu ljudsku vrstu? Što bi se time dokazalo? Da je on zao?
On to već zna, a i Bog to zna. Ne, glavni zgoditak za kojim on teži jest u tome da zavede čitavo čovječanstvo i potakne ga na pobunu. I učini to ime dobra. To bi bio njegov majstorski potez.
……………………………………
Da, da naizgled se čini da se Bog ne miješa i da Nebo šuti.
Ali poslao je vlastitog sina i trpio je kad smo ga ubili.
Spustio je Svoju Riječ među nas i prožeo nas svojom Riječju. Samim sobom.
Govori nam o opraštanju, ljubavi prema drugom, čak i prema neprijatelju.
Živimo li i radimo li ono što nam je pokazao kao pravi put?
Vidite kako smo svi mi daleko od prave vjere. Trebali bi okrenuti drugi obraz i gađati ljude kruhom.
I kad su nas napali nismo smjeli odvratiti oružjem.
Mi neki usvojili smo vrlo maleni dio Kristove vjere.
Vrag nam je bliži. Podmićuje nas i zavodi.
I mog je malenog sina nagovorio da prolije tuš, a nas podmićuje i razveseljava sa puno više užitaka i zločestoće.
Preporučam : Udio Đavla autora Denis de Rougemonta, ili Majstor i Margarita od Bulgakova. Ima još ali to su dvije zgodne stvari.
Ako se pitate vjerujem li ja u takvo što odgovaram : vjerujem. Uzdam se u Boga i dovoljno dug život da izčistim sve svoje nepodopštine. Znam da ni slučajno ne mogu biti idealna, ali trudim se koliko mogu.
Ali stigle su me godine i paranoja. Dobro je da sam svjesna toga.
I ne pitajte me na čijoj sam strani lijevoj ili desnoj, gore ili dolje, prošlosti ili budućnosti ja sam Božje nevrijedno dijete i sve sam više uvjerena da me Bog ovakva kakva sam ipak voli.
E, baš sam stara babuška. Čak njih nekoliko kao ona ruska igračka.
Post je objavljen 04.07.2010. u 20:05 sati.