eto...
sretan mi rodendan...
dvadeseti...
hvala...
samoj sebi kazem hvala...
jer sinoc su svi imali lijepe zdravice...
i ja sam zahvaljivala majci na svom rodenju...
jer da nije ne bi upoznala ljude poput vas...
ljude poput vas...
ne bih...
pitam se zasto sam onda provela noc placuci...
jecajuci...
umiruci polako iznutra...
jer opet sam sama...
a samo sam htjela jedan dan...
jedan dan kada sam ja vazna...
kada je vazno ono sto ja zelim...
i nisam uspjela ni tu zelju sebi ostvariti...
samo sam htjela prijatelje tu... u Velegradu...
a gdje su...?
zar je tako tesko...
zar previse trazim...
zar sam toliko losa osoba...
i htjela sam...
pokusala sam...
i na pocetku sam uprljala haljinu zbog palacinki koje su bile za druge... na mom rodendanu...
pustila sam to... rekla... nije bitno... biti ce bolje... zabavit cu se...
i sjebala zivot jos vise...
sjetila sam se... a nisam htjela... i sad opet boli...
ne zelim... predem preko toga... idemo...
i bio je kraj...
sjedila sam kraj mora... gledala Tecktonika kako se gusi i ne moze vise...
i njemu je dosta...
moja panika... suze... i pomoc drugih...
onda ste bile tu... za njega...
a za mene?
ja jednostavno ne mogu vise...
dosta mi je nepostojecih poziva...
dosta mi je da ne postojim u pricama...
dosta mi je da me nema u zajebancijama...
dosta mi je nesacuvanih mjesta na predavanjima...
dosta mi je suza i pitanja...
dosta mi je...
ne mogu...
ovo je bilo previse...
pocinjem se pitati... da li ima smisla...
da li...
sto se mene tice... nema...
imam samo njega... Tecktonika...
ali dosta mi je...
isparavam...
nestajem...
nema me...
ovo nije zivot... :((
"...From the heavens to the womb to the heavens again
From the endin' to the endin', never got to begin
Maybe one day we could meet face to face?
In a place without time and space
Happy birthday..."
Post je objavljen 04.07.2010. u 11:49 sati.