Da se ne nadmudrujemo po komentarima, priznajem odmah: nisam inženjer strojarstva i nisam ekonomist, pa možda i nije baš svaka metafora na mjestu.
Jeste li čuli za ramjet?
To je varijanta mlaznog motora. Mlazni motor, kao i svaki drugi miješa zrak i gorivo prije nego što ga zapali. Za razliku od mlaznog i svih drugih motora s unutrašnjim izgaranjem, ramjet (ram = nabijati; probijati udaranjem + jet = mlaz) za to ne treba turbinu, niti klip niti bilo kakav drugi pokretni dio. On jednostavno koristi svoju vlastitu brzinu. Prvo se zrakoplov konvencionalnim pogonom pokrene do 2-3 macha, a zatim se "pali" ramjetni motor i ubrzava još toliko. Problem je s ramjetom što nikako ne smije izgubititi na brzini, jer onda gubi na kvaliteti smjese goriva i zraka, čime nastavlja usporavati ispod brzine na kojoj može raditi.
Zvuči li vam to poznato? Neo-liberalni kapitalizam, također, nije krenuo od nule svojim snagama, nego se pokrenuo na vrhuncu ranijeg sustava. On nema pokretnih dijelova odnosno nije utemeljen na nečem materijalnom (kao što je primjerice proizvodnja), nego na nekim čudnim procesima koje ću dotaknuti kasnije, "gorivo" jednostavno odlazi u prazan zrak, tamo sagorjeva i pokreće sustav dalje.... To tako ide sve dok ima goriva; sirovna, potražnje, nove vrijednosti; a prestaje linearnim i nezaustavljivim padom ispod prvobitne točke, pri čemu dolazi do gašenja sustava i propasti. Kao i ramjet, suvremena poznaje samo dva stanja: rast i pad; jer nema stabilnosti, točnije - ako nema rasta pad je neminovan.
Novac
Otkada je novca, pa do unazad XIks - nije da sam zaboravio upisati broj :) godina, novac je imao pozadinu u nekoj drugoj vrijednosti - najčešće u zlatu. U to vrijeme novac je bio svojevrsna potvrda kralja/države, da u svojoj kasi ima toliko zlata za kojeg možeš zamijeniti novčanicu. S vremenom koncept je napušten i danas novac - ojro, dolar ili kuna - nema pozadinu amabaš ni u čemu. Osim u - dugu.
Možda niste znali, ali banke nemaju novac koji daju za kredite. One ga stvaraju. Trebalo mi je cirka dvije godine povremenog guglanja da probavim ovaj koncept. Dokaz za to je tzv. Credit River Case. 1968. godine, dok banke još nisu bile pokrpale sve rupe u zakonima, bio neki lik koji nije otplaćivao kredit. Banka mu je uzela kuću koju je stavio pod hipoteku. Lik je tužio banku, jer da mu ona nije posudila neki svoj novac, nego da je poslovnica jednostavno dobila nalog za isplatu. Rečeno je uspio dokazati i tako je dobio spor s bankom i svoju kuću natrag.
Banke danas, i kod nas i u svijetu kredite izdaju iz depozita - novca građana i firmi položenog na račune. Banka mora zadržati zakonom propisani dio novca a ostalo može posuditi u vidu kredita. To je fino razrađeno i grafički prikazano na Wikipediji. Znači: banke ne žive od kamata i naknade; one zarađuju na svakoj vraćenoj rati!. Hvala što još uvijek čitate. E, sad, problem je baš u kreditima. Znači, ako ste pročitali onaj odlomak s Wikipedije, možete si predočiti da su zapravo kuna, dinar i marka samo potvrde da se netko zadužio da nekom drugom da kredit, a taj je kredit dobrim dijelom potrošen na vraćanje kreditâ.
Primjer. Kupujete rabljeni stan od Pere. Kreditom. Dajete lovu Peri. Pero otplati kredit svojoj banki. A kad je Pero kupovao stan, on je isto digao kredit, pa je on, ne budi blesav, zaračunao kamate u cijenu koju ste platili. Pero je stan platio Firmi doo za građenje. Ona je otplatila dio kredita kojim je kupila zemlju i izgradila zgradu. I građevinska firma je uračunala kamate u cijenu koju je Pero platio. Osim toga Firma je od Perine uplate platila radnike koji su dio plaće potrošili na otplatu svojih kredita. Zato su neki od njih tražili veće plaće, a Firma je i te povišice uračunala u cijenu Perinog kvadrata. Osim radnika i svi dobavljači i podizvođači građevinske firme imaju kredite, i svi su oni uračunati u cijenu.
(Sada ćemo doći do ramjeta!)
Nemojte me krivo shvatiti. Nisam Mr. Garrison da kažem "Krediti su baaaad, yaknow! Mkey?" Krediti su nam potrebni u svijetu i sustavu kakav imamo i kakav će još dugo biti, no ako ste još uvijek sa mnom, jasno vam je da, kako bi se mogla podmiriti potrošnja današnjice, trebaju novi krediti, koji će se otplatiti vrijednostima koje tek treba stvoriti. Kao i ramjet, ovaj sustav može ići samo dok ide čvrsto i odlučno prema naprijed. Svako posustajanje u RASTU diže potencijal za propast. Ovakav sustav je dugoročno neodrživ, i ova recesijska kriza to pokazuje. Nema održivog rasta. Mi možda još nismo otplatili Titove i Markovićeve kredite, a moja će djeca sasvim sigurno otplaćivati Tuđmanove, Račanove i Sanaderove (dugove Šukera očekujem da će platiti unuci, ako itko). Sve te tisuće i hiljadarke, konjanike i rudare, zapravo zarađujemo mi sada a društvo je to sve - pojelo i popilo prije 25 godina. Mi to isto radimo našoj djeci i unucima. Sve će to doći jednom na naplatu - doslovnu ili figurativnu.
Vidim da sam se jako odužio, pa ću razbiti post u tri dijela. Ovaj završava ovdje mojim očekivanim ceterum censeo.
Nisam od onih koji sve znaju. Ako ste očekivali neki izlaz, morat ću vas razočarati. Nisam ekonomist i jedva da sam siguran u ovo što sam napisao. No posve sam siguran da u ovoj zemlji i u svijetu ima ljudi koji imaju ideje kako izaći iz te histerične spiralne potrebe za rastom, no oni ne dobivaju priliku. Kao što Krešimir Mišak daje priliku alternativcima da iznesu svoje teorije, netko treba dobiti priliku da pokrene novu ekonomiju, novu ekonomsku politiku i novi sustav. Današnji političari i njihovi "ekonomisti" slijepo se kunu u kapitalizam kao što su se prije slijepo kleli u radničko samoupravljanje. Ali nama neće pomoći vjera u objavljene istine: niti u religiji, niti na rubovima znanosti niti u politici. I zato smatram da za takve radikalne prilike u politici trebaju novi ljudi, a da čitatelji ovakvih blogova imaju potencijal veći od drugih ljudi da postanu nositelji tih promjena koje žele vidjeti. Samo treba odriješiti provu i zaveslati u politiku.