Čula sam kočenje u blizini, okrenula glavu i ugledala Otonov auto. Skrenuli su u obližnju uličicu i ondje parkirali auto. Ubrzo sam začula ubrzane korake. Oton je prvi stigao do mene i sjeo na pod pored.
-Jesi ok?- pitao me.
-Ha?- zbunjeno sam se okrenula prema njemu. Do tad je i Sven već dotrčao.
-Razbit ću mu onu jebenu facu! On je, jel tak?- činio se ljut. Mislim da bih i ja trebala biti, ali nekako sam samo razočarana.
-Rekla sam mu da me ostavi na miru i ode u hotel.-, rekla sam odrješito.
-I on te ostavio? Mislim, poslušao te?- Oton je pogledao u Svena. Kimnula sam glavom.
-Kretenčina debilna.-, okrenuo se i prošao si prstima kroz kosu.
-Dobro, koji je njemu vrag? Kako te može ostavit na nepoznatom mjestu u nepoznatom gradu koji se slučajno nalazi u tebi totalno nepoznatoj državi?! Jel on uopće razmišlja?- Oton me pogladio po kosi.
-Da...ne znam.-, nerazumljivo sam odgovorila.
-Znaš što? Idemo odavde. Idemo u hotel, vodimo te doma.-, pomogli su mi da se ustanem.
-Zašto?- napokon sam shvatila što je Sven rekao.
-Gle, ja mu neću dopuštat da se igra s tobom. Idemo doma. Točka. Nema više priče.-, ušli smo u auto i vozili se do hotela u tišini. Barem sam mogla biti sama sa svojim mislima. Ubrzo smo se dovezli do hotela. Nismo ništa govorili, ali znala sam što se od mene očekuje da učinim.
-Tamara...-, Sven me pogledao i kad sam uzvratila pogled zašutio.
-Spakiraj se, mi te čekamo dolje.-, Oton je nastavio. Samo sam kimnula glavom i otišla gore u sobu. Odlučila sam ići stubama, do sad nisam ni razmišljala što ću reći. Čuj, Tom. Ja moram ići. mislila sam tako započeti, možda. Čujemo se? da, čujemo se malo sutra. Da kažem da će mi falit? i dalje sam razmišljala. Nisam našla riješenje. Tom, moram ić, umrla mi je... Daj, glupa si! korila sam samu sebe. Ubrzo sam već došla do hotelske sobe. Otključala sam vrata i ušla unutra. Sjedio je na krevetu i brzinski se ustao čim sam ušla u sobu.
-Tamara...
-Tom, gle.-, prekinula sam ga odmah u startu, -Nećemo cjepidlačit i analizirat. Ja idem. I dečki idu. Mi smo svoje ovdje obavili.-, zašutila sam i čekala ikakvu reakciju s njegove strane, ali ništa osim pognute glave nisam dobila. Morala sam nastaviti.
-Sve je ok. Ne moramo se više nikad srest, ne moramo se pozdravljat kad se vidimo, ne moraš se više praviti da te zanimam. Znala sam kakav si od početka, a svejedno sam se upustila u ovo. Bilo je glupo s moje strane. Al eto, završilo je kako je i počelo.-, prestala sam govoriti i počela se pakirati. Prošlo je nekih desetak minuta.
-Kako?- pitao je iznenadno.
-Što?- okrenula sam se prema njemu jer nisam shvatila.
-Kako... je završilo?- potpuno sam se spakirala i stavila torbu na rame.
-Neslavno.- odgovorila sam i napustila sobu. Dolje su me čekali dečki. Stavila sam torbu u prtljažnik, sjela u auto i krenuli smo doma. Nisam bila tužna iako sam očekivala da ću biti. Isto tako mi je jasno da sam popizdila gotovo bez razloga. U ovom trenutku se činilo uredu.
------------------------------------------------------------------------------------------------
Probudila sam se s prvim cvrkutom ptica kojie dolazio sa stabla hrasta koje se nalazilo u dvorištu naše kuće dvokatnice. Protegnula sam se u svom velikom krevetu na kojem sam podnosila isključivo bijele plahte i ustala se. Na sebi sam nosila samo majicu u kojoj sam spavala. Pogledala sam na mobitel koliko je sati, no za oko mi je zapela jedna pristigla poruka. Ma pogledat ću ju nakon što doručkujem i malo se razbudim. Ipak je tek pola sedam. Sišla sam u dnevni koji je bio spojen s kuhinjom i napravila si pahuljice s mlijekom. Bilo mi je hladno stajati na pločicama jer sam bosonoga hodala po kući. Produžila sam do dnevnog i sklupčala se na kauču umotavši noge u deku koja je tamo uvijek bila u slučaju da koji od buraza zaspe na njemu jer su to vrlo često radili. Upalila sam TV. Naravno, bio je okrenut na njemački RTL jer su burazi preko tog programa slušali njemački koji im je trebao za školu. Hvala Bogu, mene su starci upisali na francuski. Baš sam se spremala baciti program kad je žena rekla Tom Kaulitz von Tokio Hotel... Odlučila sam ipak malo pričekati i odložila daljinski upravljač na stol. Počeo je prilog. Na početku smo se pojavili nas dvoje na photoshootu, a nakon toga par snimki iz onog restorana u kojem smo bili kad smo se šetali gradom. Nakon toga su prikazali njega i on je govorio nešto, a ja nisam razumijela ni riječi, osim svog i njegovog imena. Uskoro je prilog završio, a ja pojma nisam imala o čemu je pričao. Zatim sam se sjetila da mi je došla poruka. Kako sam već sve pojela, produžila sam do kuhinje i stavila zdjelicu u sudoper. Zatim sam krenula prema spavaćoj. Tamo sam se oslonila na dovratnik i shvatila da sam propustila izlazak sunca. Šteta jer se odavde izvrsno vidi. Uzela sam mobitel u ruke i pogledala tko mi je to poslao poruku onako rano ujutro. Otvorila sam ju.
Hej, gledao sam izlazak sunca i mislio na tebe. Jutros sam se probudio i nije te bilo pored mene. Iskreno, počela me hvatati jeza. Je li ovo stvarno kraj ? Molim te, nazovi kad vidiš.
Tom. Na njega nisam baš mislila jutros. Više da mi se nametao. Ipak, odjednom sam imala potrebu nazvati ga, a kad nešto želim, onda to i napravim. Otišla sam u imenik, jer još uvijek ne znam njegov broj napamet, i nazvala ga.
-Ja?- javio se.
-Hej, ja sam.- tiho sam rekla.
-Hej.-, nastupio je prilično dug trenutak tišine. Pomislila sam kako trošim pare na ovo i nasmijala se. Ne preglasno, ali ipak jesam.
-Oh, smiješno ti je?- nije bio ozbiljan. Mogla sam zamisliti kako se smješka s druge strane.
-A malo.-, rekla sam nasmiješivši se. Moja je soba imala izlaz na terasu pa sam tamo krenula. Legla sam na ležaljku koja je tamo uvijek bila i pogledala prema velikom hrastu koji mi je sad stvarao hlad.
-Gledala sam jutros neki intervju na vašem RTL-u. Nisam ništ skužila osim toga da si ti pričao o meni. O čemu si govorio?- nasmiješila sam se.
-O tome kako si preljepa, kako si posebna, kako mi puno značiš, kako te želim zadržati zauvijek, kako si dobra prema meni, kako mi nedostaješ i kako te želim držati u naručju zauvijek. Koliko dugo sam čekao na tebe i kako si napokon došla. Kako me spašavaš i popravljaš...- zastao je. Nasmiješila sam se i stavila prst na usnu. Uslijedilo je još tišine.
-Jesi tu, Tamara?- pitao je.
-Jesam. Ovo je stvarno bilo lijepo.-, ugrizla sam se za usnicu. Nije ništa rekao.
-Nikad mi nisi pjevala.- rekao je odjednom.
-Jesam, kako nisam? Zar se ne sjećaš onog showa na kojem smo se upoznali?-
-Da, ali to nije bilo samo za mene. Pjevaj mi, molim te.-
-Dobro. Imaš neku želju?- nasmiješila sam se ponovno.
-Ne. Ti odaberi. Neku lijepu i polaganu, eto.-
-Ok.-, na tren sam razmišljala koju ću pjesmu odabrati, a onda sam se sjetila savršenog The Fray teksta.
-I see you there, don't know where you come from. Unaware of a stare from someone don't appear to care that I saw you, and I want you. What's your name? Cause I have to know it. You let me in and begin to show it. I'm terrified cause you're headed straight for it, might Get it. You're the song playin on background. All alone but you're turnin up now. And everyone is risin to meet ya, to greet you. Turn around and you're walkin toward me. I'm breakin down and you're breathin slowly. Say the word and I will be your man,
your man, say when...And my own two hands will comfort you tonight, tonight. Say when. And my own two arms
will carry you tonight, tonight.-, zastala sam tu.
-Pjevaj dalje.-, šapnuo je.
-Come across you're lost and broken. You're coming to, but you're slow and waking. You Start to shake, you still haven't spoken, what happened.They're comin back and you just don't know it and you wanna cry but there's nothin comin.They're gonna push until you give in, say when. Now we're here and it turns to chaos, hurricane comin all around us.They're gonna crack, don't you back from the window, you stay slow. It all began with the man and country. Every plan turns another century around again. And another nation fallen. Maybe god can be on both sides of the gun, never gone, understood why some of us never get it so good, so good. Some of this was here before us. All of this will go after us. It Never stops until we give in, give in, say when. And my own two hands
will comfort you tonight, tonight. Say when. And my own two arms will carry you tonight, tonight, say when.-
-Predivna je.- rekao je.
-Znam. The Fray. Sve su im pjesme predivne.-, odvratila sam.
-Kako se zove?-
-Say When.-, odgovorila sam.
-Koje su ti tri najdraže riječi?- pitao je odjednom.
-Tri najdraže riječi. Hmm... Piano, bajka i mjesečina. Nekako zvuče tako skladno i harmonično. Tebi?-
-Volim samo tebe. Oduvijek sam to želio čuti od nekoga. Fanice vrište volim te i sve to, ali nijedna nikad ne kaže volim samo tebe.-, zašutila sam.
-Volim te, Tamara. Nikad prije nešto ovakvo nisam osjećao i zato sam siguran da je ovo ljubav. Volim te. Volim sve što čini tebe, volim tvoje mane i vrline, volim svaki tvoj pokret. Volim te toliko da ne mogu disati kad si mi blizu, a kamoli kad nisi. Želim te držati u naručju zauvijek. Želim zatvoriti oči i jednostavno se pustiti.- rekao je.
-A ja te želim uhvatiti. Mislila sam da ti nije stalo.-
-Znam da sam se ponašao kao da nije jer se nisam mogao nositi sam sa sobom. Sad to mogu reći bez straha. Volim te. I trebam.-
-Tom, ja volim samo tebe. Nikog više, samo tebe...-
Post je objavljen 04.07.2010. u 10:22 sati.