I ne pitaš me što mi je... A tako se loše osjećam. Nisi ni primjetio... I u tome leži srž problema. Očito samo mog.
Promjenio si se. Nisi više onaj u kojeg sam se zaljubila, nisi više onaj koji mi je crtao osmjeh na lice, i koji me činio sretnom, duboko sretnom. Sad si onaj koji me čini tužnom, beskrajno tužnom...
Znaš što mi najviše fali?? One tvoje male sitnice koje su me radovale, a ti nisi bio ni svjestan toga... Onaj tvoj zacakljeni pogled svaki put kad me vidiš, one tvoje poruke u svako doba, tvoji mali nadimci koje si mi lijepio,,,
Sjećam se bezbroj sitnica u kojima sam plakala od sreće,,a ni to nisi primjetio...
Nekad si me grlio nakon sexa, skakljao me po leđima, ljubio u čelo,,, obožavala sam to.. Danas se samo okreneš...
Nekad si me znao razveseliti svaki dan , obraćao si mi se ko svojoj božici, ljubio stope kojima hodam ...
Danas sam beskrajno tužna jer smo postali dva druga, životarimo jedno pored drugog, boli me ako je to navika..
Žao mi je ako je moj lik ishlapio iz tvojih misli, i žao mi je što mi to nećeš da priznaš, ali osjećam naš kraj, nadvio mi se nad glavu i prijeti...
Uvukao si mi se pod kožu i grebe me tvoja nedodirljivost, tvoje ne doživljavanje mene..
Bože od kud ovoliko jeftine tuge u meni,,,,
Post je objavljen 03.07.2010. u 20:35 sati.