Marketing
Hodni post.
Ponekad pišem u hodu. Po tramvajima, studijima, sobama raznih namjera i okupiranosti. Stojim tamo i gledam u nešto i pišem. U glavi. I to dosta brzo nestane, da, i možda bi trebao počet zapisivat ono što pišem u nešto malo više materijalno, al onda bi ljudi znali da pišem. I onda bi trebao prestat pisat i radit ono što ljudi od mene traže u to zadano vrijeme. Tada. Često ovako započnem post. I stanem. Ne sa nekim jakim razlogom, više sa nekoj ideji da post nigdje nejde pa nemam zašto pratit njegov put tamo gdje nejde. To je obično tamo negdje za koje mjesto ne znam, to mjesto gdje ide, to jest ne ide. I onda stenam jer nemam pojma kako pratit misli ako nemam pojma kamo idu, jer ono, ne znam gdje me vode. To je kao primiti nekoga za ruku i pratiti ga na riječ mu njegovu jer kaže da je okej i da ga pratiš. Često, da je to djevojka koja mi ponudi ruku nekako volonterno znam da je sve okej i sav nekakav sretan pružim tu ruku i pratim je, znajući da me vodi da se ljubimo, ili barem nadajući se da me vodi da se ljubimo jer bi nekako baš to mogla, da hoće. Često to hoće, kad me primi za ruku i vodi. A ja stojim tamo, sa praznom ekspresijom na licu čekajući da me netko odvede tamo gdje me želi odvesti, najviše zato što je to mjesto gdje i ja želim ići. I onda odemo, ja kao jedna od onih izgubljenih stjena koje vire iz mora i ruše titanike, ona kao akustična gitara i neka nota negdje, ne znam, neka iz pjesme koja bi svirala kada bi me odvela. I onda pratim nju gdje god me vodi i ne stajem dok me tamo ne dovede, il skrene naglo negdje drugdje pa je pratim tamo. Zabavna je to igra, to praćenje. Najviše zato što si radostan. I slobodan, na neku ruku, ruku za koju te drži.
I često želim to napisati brže, češće i stalnije. I zato ne želim brisati ovaj. Jer je tu i jer je krenuo i stao, tu negdje. Možda me vuče za ruku negdje drugdje.
Post je objavljen 03.07.2010. u 12:44 sati.