Kišno jutro i prazan grad. Jebeno prazan. Sjednem u birc. Pospani konobar me pita što ću pit, ali iskreno, mislim da je to pitao samo iz navike. Već odavno zna što pijem u ovo doba dana. Volim ljude koji ne očekuju odgovor koji već ionako znaju. Tako da je ovo ispalo kao retoričko pitanje.
Gledam kroz prozor. Inače ne volim kišna jutra. Pogotovo ne ovakva, nakon neprospavane noći. Prečesto me deprimiraju. Ali ovo je bilo nekako lijepo i uopće nisam htijela da sunce izađe. Htijela sam da još dugo, dugo ta prokleta kiša zalijeva obojeni prozor birca. Skoro sam popizdila. Mislila sam da sam ostavila svoju tabakeru doma. Napokon napipam tu metalnu kutijicu koja mi više šteti neg koristi. Al jebeš sve, život je kratak. Kad su me već svi drugi zagadili svojim glupostima, mogu malo i samu sebe zagađivat. Kava je već na stolu dok moja tabakera mota savršenu cigaretu. Naime, moja tabakera je jako posebna jer ima i mašinicu za motanje u sebi. Ne čudite se što često izgovaram riječ tabakera, zvuči mi tako egzotično i lijepo.
Palim cigaretu, miris me opija nekom čudnom dozom smirenosti. To je taj užitak prve cigarete. Gotovo da poništava neprospavanu noć iza mene. Mrzim se buditi u znoju, strahu i suzama. Izjeda moje tijelo, truje me. Osjećam se za kurac,a i izgledam tako. Ma, više nitko ni ne primjećuje kako izgledam, tako da mi je apsolutno svejedno. Više nitko ne primjećuje zato što sam već dugo vremena istog raspoloženja, istog izraza lica, isti pogled probija kroz meso i kosti svake osobe koja me pita što mi se događa. Što mi se događa? Kojeg li smiješnog pitanja. To je onaj trenutak kada se odvalite luđački smijati jer ne znate što bi toj osobi rekli i samo se nadate da će osoba shvatiti da nešto s vama nije u redu i ostavit vas na miru. Ni sama ne znam što mi je.
Razlog svega je...crveno-ljubičasto-crni osjećaj. Tako ja doživljavam ljubav. Onaj isti osjećaj, isti stakleni pogled, ista sjećanja. Tražim neki razlog, neki izgovor da nije tako. Ali ne može se tako živjeti. Ona jebena bol ne prestaje i što više razmišljate o tome, to je bol jača. I svaki dan je isti i sve radite isto, kao na filmu. Jer, ako ste već zaustavili svoj život, zašto ga ne bi i premotali i vratili na onaj dio koji bi najrađe izbacili iz ''filma''. Nikad do kraja ne zaboravite poglede i osjećaje u toj ''sceni''. Nikad do kraja ne izgubite dio te osobe u sebi i svako malo čujete njen glas i svako malo se sjetite lica, nasmijanog. I tako sve dok ne shvatite kolika ste budala jer ste pustili nešto tako da ode. Baš sam budala.
Nisam ni shvatila da me konobar gleda već neko vrijeme i po tko zna koji put me pita hoću li nešto još popiti. Obično poslije kave popijem jednu rakiju od borovnice il tako nekog sličnog šumskog sranja. Iako ovo što nam danas prodaju pod rakiju i nije neka rakija. Uvijek sam znala da postoji neka jebeno dobra povezanost između konobara i redovnog gosta. Koliko je ljubav zapravo loša dokazuje stvar da me natjerala na 3 rakije, no u sve to se umiješao moj novčanik koji je rekao da ću ipak uživati u samo jednoj rakiji. Ja sam se samo složila jer su to već prekomplicirane operacije za moj, već ionako iscrpljeni, mozak.
Shvatila sam da tonem. Ne sada. Prije. Tonem jer ne znam tko sam, jer ne znam što radim, jer sve obavljam već mehanički. Ne vesele me više iste stvari kao prije i nema više onog osmijeha na mojem licu kada mislim na njega i nema više onog osmijeha na mojem licu kada ga vidim. Lažem. Smijem se...u snovima. Nikada se lijepše nisam smijala nego kao kad se smijem u snovima. I sanjam njega, svaku noć već tko zna kolko dugo. To je razlog neprospavane noći i buđenja u znoju, strahu i suzama. Prestala sam brojati koliko noći nisam spavala. Ne mogu reći zbog njega, ali on je kriv za rupu na mojoj duši.
Ne znam. Valjda sam ja loša osoba. Valjda sam to i zaslužila kad pričam takve ružne stvari o životu. I trebam potonuti, duboko. Bar više neću osjećati ovu jebenu prazninu u sebi, već ću nestati u praznini.
Post je objavljen 02.07.2010. u 00:50 sati.