Marketing
Pričam ti....
Reći ću ti da današnji dan nije nimalo teži (lakoću ne spominjem – nema je) od ostalih 1461. Boli kao što je boljelo i kao što će boljeti. U trenutku predaha, udahnem i pripremim se za novi udar. Lelujam u toj istoj boli od buđenja do počinka, prihvatila sam je jer mi nije drugo preostalo. Zatičem se sve češće kako ruku držim na dijelu tijela gdje je bol, čini mi se, koncentrirana.
Ove sam noći (opet!) prevarila um i zaspala. Ujutro me u novinama dočekalo tvoje lice i moje riječi, klatno se pokrenulo, učinilo svoj četvrti krug i njihanje otpočinje.
Posižem i jutros za Pamukovim Muzejom, „razgledavam“ izloške i uspoređujem:
„…Čitatelju koji ne može posjetiti naš Muzej pojasnit ću da je lijevi gornji dio želuca ishodišna točka te boli. Kad postane snažnija, bol se odmah počinje širiti u šupljinu između prsa i želuca, kao što se vidi na ovom prikazu. Tada se ne bi osjećala samo u lijevom dijelu tijela, nego bi prelazila u desni. Činilo se da netko u mene zabija odvijač ili usijanu željeznu šipku, i unutra je vrti i poteže; ili da mi se u želucu i trbuhu nakupila jaka kiselina i da su za moje unutarnje organe prionule ljepljive i žareće morske zvijezde. Kad bi se bol pojačala, zahvaćala bi čelo, zatiljak, leđa, moje snove i svaki dio moga tijela, i stezala me kao da me hoće udaviti. Katkad bi se – baš kao što sam obilježio na prikazu - koncentrirala točno oko pupka, gotovo u obliku zvijezde, onda bi se penjala i punila mi usta kao kakva kisela i opora tekućina budeći u meni paničan strah da ću se ugušiti; natjerala bi me da zaječim, a u cijelome tijelu osjetio bih pulsirajuću bol. Na trenutak bih zaboravio bol kad bih rukom udarao u zid, radio gimnastičke pokrete ili kao sportaš opterećivao tijelo, no i kad je bila najslabija, osjećao sam kako kapa u krvotok kao iz pipe koja se ne da do kraja zavrnuti. Povremeno bi mi stezala grlo i otežavala gutanje, katkad se širila prema leđima, ramenima i rukama. No zapravo je uvijek bila u želucu, on joj je bio središte….“
„ …Kad bih duboko uronio u svoju bol, to jest dok bi se male kaustične bombe rasprskavale u mojoj krvi i kostima kao rakete pri vatrometu, svaka od mnoštva uspomena odvukla bi me nakratko od boli, katkad na petnaestak sekundi, katkada na sekundu ili dvije; potom bi me vraćala u prazninu stvarnosti ostavljajući za sobom još žešću bol. Tu bi prazninu ispunio novi i začuđujuće snažan izazivajući bol u prsima i leđima, izvlačeći mi snagu iz nogu. Da bih se oslobodio novog vala boli, nagonski sam uzimao nešto što budi zajedničke uspomene… Znajući da neću moći izdržati užasne bolove u nogama koji će nastupiti nakon što svaka od tih uspomena izgubi svoju moć utjehe, nisam mogao ustati dokle god sam maštao, a dok sam ležao, sve su me stvari poticale da maštam i iznova prizivale naše zajedničke uspomene…“
„… Svaki novi dan počinjao je s nadom da će mi sljedeći biti bolji i da ću je barem malo zaboraviti, no i idućeg dana osjećao bih istu bol, istu onu koja mi je ubijala želju za životom i pekla me u trbuhu kao upaljena petrolejska svjetiljka ..“
Danas će netko, ugledavši tvoju sliku u novinama i datum na kalendaru, pomisliti na tebe, upaliti svijeću u mislima ili tvojoj ploči, pokloniti ti svoju misao i trenutak vremena….. a za tvog „starog“ i tvoju mami započinje 1462. dan. Dan koji se nimalo ne razlikuje od prethodnih u ovih 4 godine.
Boli. Sjećam se. Svega. Svake sekunde. Ali od sjećanja….. čini mi se, ja ne mogu živjeti jer u meni i dalje gori Pamukova „upaljena petrolejska svjetiljka“.
Ljubljena.....
U riječima i mislima drugih:
u sjećanje na unu.. divnu djevojku.
— milicza from Hrvatska (Croatia)
U riječima onih s kojima dijelim istu bol:
BM
Prolazi vrijeme, tugu ne briše što teče dalje, boli još i više. Zovemo te tiho, odgovora nema sjećanju našem ti si vječna tema.
Za tvoje neostvarene snove, za tvoje želje i htjenja.. za sve što si izgubila.. palim ti svijeću .. Una
— Sandra Ž. from Zagreb, Hrvatska (Croatia)
Post je objavljen 01.07.2010. u 12:52 sati.