Maro i Baro, iako rodom Dubrovčani, u Gradu gdje je Jug svetinja, nisu bili neki ljubitelji vaterpola. Prije bi se moglo reći da su bili mrzitelji vaterpola i da su ga se užasavali. Maro je još davno, na samom početku svoje alkoholičarske karijere, za jednim šankom objašnjavajući jednom nadobudnom igraču Divlje lige, definirao vaterpolo kao „jebo ti sport gdje igraču ne možeš proturiti loptu kroz noge“. Njegov nerazdvojni prijatelj Baro imao je drugačiju definiciju vateprola, ali s istom poantom. Njegove definicija sastojala se od „jebo ti sport gdje igrači nose dresove na glavi“.
Maro i Baro bili su strastveni kladioničari. Nisu radili ništa drugo osim klađenja. To im je bio jedini izvor zarade. Njihov moto je bio da se dnevno mora zaraditi dvjesto kuna čisto, što je u prijevodu značilo, mjesečno više od prosječne hrvatske plaće. Naravno bilo je i nekoliko dana zaredom kada su Maro i Baro gubili, no poslije bi sve vratili. Maro je mrzio što bi mu govorili da ga nevjerojatno sere kada može živjeti od kladionice. Na to bi im ljutit odgovarao da on radi „8 sati dnevno, a vikendom i kada je Liga prvaka, čak i prekovremeno“. Baro bi dodao da im treba vremena za sve živo i neživo popratit kako bi pogodili točan rezultat i uboli pravu kintu. A to živo i neživo bilo je od vremenske prognoze diljem europskih i svjetskih borilišta, preko svih mogućih i nemogućih statistika, od toga što pojedini igrači jedu do toga što su po vjeroispovijesti, pa sve do karakterističnosti flore i faune na nekom području.
Širom grada tako prepričavala se ona njihova nevjerojatna storija kada su pogodili da će tijekom wimbledonskog meča između Tsonge i Murraya na središnji teren „sletjeti“, ni manje ni više, nego - noj. Noj je, podsjetimo se te nevjerojatne priče, samo par dana prije odigravanja četvrtfinalnog meča pobjegao iz londonskog zoološkog vrta, što je bilo objavljeno u svim svjetskim medijima u rubrici „zanimljivosti“, a kada su Maro i Baro to vidjeli, brzo su pogledali na Googleu što noj jede, lijepo je tamo pisalo – razne vrste travki i rekao je onda Maro Baru „jebote led umrijet će noj od gladi u Londonu gdje je sve živi beton, ako ne dođe na wimledonsku svetu travu malo je gricnut“, potom stavili su svaki po dvjesto kuna na koeficijent 1000 da će se tijekom wimbledonskog meča pojaviti neka egzotična životinjska vrsta što ne živi na Otoku i nakon što se noj tamo pojavio, ispred zabezeknute kraljice, svaki je stavio u džep po 200 tisuća kuna.
Sada su ti slavni dani daleko iza Mara i Bara. Cijelu ovu godinu nisu ništa pogodili. Doslovno ništa. Iako su još uvijek temeljito proučavali sve živo i neživo u i oko meča, možda čak i više nego prije, rezultat je izostajao. Nisu čak pogodili ni da će Srbija na Svjetskom nogometnom prvenstvu napraviti nekoliko identičnih penala i to hvatajući loptu rukom, što su i puno manji kladioničarski znalci od ove dvojice s lakoćom predvidjeli. Nakon što su pokidali i tritisućiti nepogođeni listić ove godine Baro je predložio Maru ono što je mislio da više nikada neće morati.
Kladiti se na vaterpolo.
Sličnu apstinenciju Maro i Baro imali su 2001. godine. Čitali su onda njih dva, točno prije devet godina, po raznim medijima u rubrici „zanimljivosti“ da je piton dugačak 8 metara pobjegao iz londonskog zološkog vrta i da gmiže po londonskim ulicama. Kada su Maro i Baro to vidjeli brzo su pogledali u enciklopediji Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti što jede piton, tamo je lijepo pisalo – razna jaja - i rekao je onda Maro Baru „jebote led umrijet će piton od gladi u Londonu gdje je sve živi beton ako ne dođe na svetu wimbledonsku travu na meč Ivaniševića i Henmana i gricne Ivaniševića u međunožje“ – tamo gdje je ovaj te godine imao takva jaja da se nije suzdržavao od raspaljivanja asa i na drugi servis što je na kraju rezultiralo i osvajanjem najvećeg Grand Slama. Urbana je legenda dalje kazivala da se piton stvarno pojavio da središnjem terenu ispred zabezeknute kraljice, kada ga je Ivanišević raspalio reketom posred glave, nakon što je falio jedan lagani poluvolej u tie breaku. Ivanišević ga je tolikom silinom raspalio po tikvi (pukao je reket i Ivanišević je zaradio opomenu) da se ovaj doslovno pretvorio u prah i pepeo, pa kasnije kladionica nije htjela priznati Maru i Baru da je riječ o egzotičnoj životinjskoj vrsti koja ne živi na Otoku, jer pitona kladioničarska Komisija za prepoznavanje egzotičnih životinjskih vrsti nije mogla prepoznati. Ivanišević je kasnije na konferenciji za novinare tvrdio da je reketom raspalio „to stvorenje jer ga je nevjerojatno podsjećalo na Petea Samprasa“.
Nakon što su tu izgubili svaki po 200 tisuća kuna, mislili su da će bankrotirati. A onda ih je netko savjetovao da se klade na Juga da će pobijediti na Final Fouru, jer imaju odličnu ekipu predvođenu kapetanom Fatovićem i jebiga, što će, pristali su. Kad si gladan, moraš krenut u revoluciju. Proučili su oni tako sve dostupne materijale o Jugu, shvatili da je to zaista odlična ekipa predvođena kapetanom Fatovićem, otišli su do Erstesteiermarkische banke, uzeli potrošački kredit i – dobili. Uzimavši lovu iz banke govorili su „prljav je ovo novac jer je zarađen na idiotskom sportu“, ali isto tako zahvaljivali su se Fatoviću koji je zabio onaj gol Olimpiacosu za pobjedu.
-Glup je ovo sport, ali taj Fatović ima u sebi ono nešto pobjedničko. Nešto što je imao Jordan – komentirali su.
Sada su se ponovno našli u istoj onoj situaciji od prije devet godina. Final Four vaterpolske Lige prvaka ponovno se igrao u Gružu i slušali su Maro i Baro po gruškim kafićima kako Jug ponovno ima odličnu ekipu predvođenu kapetanom Boškovićem i da su glavni favoriti (iako ne po kladionici) za osvajanje naslova europskih prvaka. Maro i Baro ništa nisu prepuštali slučaju. Pogledali su sve važne značajke (od vremenske prognoze do vjeroispovijesti igrača) ovoga Final Foura, ali posebno su se zadržali na kapetanu Juga – Mihu Boškoviću.
Po svim vaterpolskim internetskim stranicama (osim Dance.hr za koju su Maro i Baro zaključili da je neozbiljna) pisane su epopeje o ovom igraču. Što je taj sve osvojio u karijeri teško je i pobrojat. Mara je posebno dojmilo što je završio glazbenu akademiju i što je odlično svirao klavir.
-Kao predsjednik Josipović – promišljao je dok je uzimao potrošački kredit u Erstesteiermarkische banci.
Bara je dojmilo nešto drugačije. On je na internetu našao da je proizvođač kupaćih gačica Turbo štampao na jednom svom modelu Boškovićev lik.
-Prve tzv. pilot-gaćice s mojim printom dobio sam još prošle godine, no njih sam sačuvao jer ih namjeravam uokviriti. Najviše se gaćicama s mojom printom u prodaji raduju djeca, najvatreniji navijači, dok s druge strane stalno od klupskih vaterpolskih kolega čujem “prijetnje” da će naručiti “moje” gaćice kako bi me mogli nositi na stražnjici – čitao je Baro Boškovićevu izjavu za medije.
-Kao maneken Beckham – promišljao je dok je uzimao potrošački kredit u Erstesteiermarkische banci.
Jug je u polufinalu Final Foura izvukao Medveščaka, strašnu ekipu predvođenu kapetanom Šimencom, koju je publika u svim njihovim nastupima u Ledenoj dvorani Doma sportova nosila urlicima, a publike ove godine nikada nije bilo više. Medvjedi su se spremali na nešto veliko. A to veliko vidjelo se na samom početku utakmice. Na predstavljanje su došli u Turbo gačicama s Boškovićevim likom. Prijetnje kolega da će Boškovića nositi na stražnjici ostvarile su se. Debeloguzi Šimenc šepurio se gruškim bazenom mrdajući guzovima i dok je on tako mrdao, na stražnjici je izgledalo da Bošković namigiva čas lijevim, čas desnim okom.
Da ne duljimo. Utakmica je bila suprotna svim očekivanjima. Jug se strašno mučio s Medveščakom, rezultat je bio knap kroz cijelu utakmicu. Podsjećalo je to sve skupa na onu utakmicu s Olimpiacosom od prije devet godina. I tada je Jug bio strašni favorit, no bio bi izgubio da nije imao Fatovića. Oči sviju, plus Mara i Bara, bile su uprte u kapetana Boškovića koji je, kako je obznanjeno malo prije početka Final Foura potpisao za Vasas i ovu su mu bile posljedne utakmice u Jugovom dresu na glavi.
Igrala se zadnja četvrtina. Jug je vodio jedan razlike, pa je Medveščak izjednačio, pa potom i poveo. Boškovića nije išlo. Imao je šut 1-21, od toga je promašio 15 igrača više. Strašne psovke letjele su s tribina prema dresu na Boškovićevoj glavi, no ti primitivci nisu poznavali vaterpolo i Boškovićeve kvalitete vođe. Oni pravi vaterpolski znalci znali su da će kapetan proigrati, „jer i Jordan je znao imati šut 1-21, pa bi zadnji koš pogodio“.
Igrala se posljednja minuta susreta. Medveščak je još uvijek vodio jedan razlike. Suci cu ponovno isključili purgerskog beka, jer „neće valjda finale proći bez Juga“. Trener Fatović pozvao je minutu odmora. Objasnio je svojim igračima kakvu hoće akciju u najvažnijem napadu sezone. „Sukno do Markovića koji zavuče lijevo, da Boškoviću koji produži do Jokovića, a ovaj na stativi pronađe Bušlju“.
Bazen je kiptio od uzavrenja. Posljednji napad Juga za produžetke. Vićan je izveo loptu s centra, hitnuo je do Sukna koji baca do Markovića. Marković zavlači lijevo – još petnaest sekundi – baca do Boškovića u čijoj je glavi – kao da je sveti jugaški dres zaustavio pravilan protok misli – prava drama. U trenutku dok mu dolazi lopta misli Bošković kako odlazi s ovog sjajnog stadiona koji mu je dao sve u životu - od slave do auta registracijskih oznaka DU-333DV, a to DV je značilo „desni vanjski“- upravo na poziciji gdje se sad nalazi, što će napraviti - pita se - a misli mu još brže ubrzavaju, tako je to kad vas pere napad adrenalina, pa mu se opet u glavi (sve to traje u milisekundi) vrte Fatovićeve riječi da proslijedi Jokoviću, pa mu opet kroz glavu prolazi, „pa on je kapetan Juga mora to riješiti kao Fatović onda“, i još su mu misli ubrzavale kroz glavu skakajući poput pliske s lijeve strane mozga na desni – a onda kad mu je jugaško srce skroz jako zakucalo, kapetan je opucao.
Međutim, Boškovićem šutu ispriječila se Boškovićeva glava na Turbo gačicama i Šimencovoj guzici i lopta je odletjela prema centru. Tri, dva, jedan – KRAJ.
Maro i Baro bili su u šoku. Odmah nakon što su vidjeli kako im Bošković namiguje lijevim okom s Turbo gačica kapetana Šimenca, počele su ih tući halucinacije. Pa se odjedanput pojavio na gruškom bazenu noj, pa piton kojeg je Drobac udario šakom, pa se pojavila zabezeknuta kraljica Šuica, pa potrošački kredit Erstesteiermarkischea, Ivanišević, Josipović, Beckham...
Padajući u nesvijest slušali su komentare s tribina.
-Kako je ovaj Bošković uopće postao kapetan i zašto puca kad nije među najboljim jugašima?
-On je igrač samo jedne polovice terena, a bolje da danas nije igrao ni u toj polovici!
Druge komentare nećemo navoditi jer su puno uvredljiviji, a ni Maro i Baro ih nisu čuli. Prije nego što ih je obuzela potpuna tama, čuli su samo riječi jednog vaterpolskog znalca koji za razliku od ovih primitivaca kuži vaterpolsku igru:
-Hvala ti za sve kapetane, vrati nam se još bolji i jeftiniji!
Post je objavljen 01.07.2010. u 10:47 sati.