Pregled posta

Franz Xaver von Baader

Štovana gospodična,

Dok usred drevnog Rima posvećujete svoje srce, svoj duh, svoje oko i svoju ruku umjetnosti, možda Vam neće biti neugodno ako preko oštrih Alpa čujete glas prijateljskog sjećanja na onu svetu ljubavnu povezanost triju gracija našeg boljeg i vječnog života: religije, spekulacije i poetike (a s njom i likovne umjetnosti), neovisno o tomu kako malo teolozi, filozofi i stvaratelji u naše vrijeme još ili već vjeruju u tu povezanost.

Vaš, s dubokim štovanjem odani Vam pisac ovog malog spisa koji na promišljanje velikih stvari pobuđuje.

Schwabing kod Münchena, 27. Kolovoza 1831.


Većina ljudi smatra da samo od njihove samovolje ovisi hoće li svoje divljenje nakloniti onome što je doista vrijedno divljenja, svoju ljubav onome što je vrijedno ljubavi, svoju vjeru onome što je vrijedno vjere, i da tako mogu uskratiti svoje služenje zakonitu gospodaru. Ovi ljudi većinom prekasno bivaju svjesni da tako iz slobode zapadaju u nevolju da se moraju diviti onome što nije vrijedno divljenja, ljubiti ono što nije vrijedno ljubavi, vjerovati onome što nije vrijedno vjere i služiti onome koji nije vrijedan nikakva služenja.

1.
Prema riječima sv. Martina, čovjek je htio biti čovjekom bez Boga, ali Bog nije htio biti Bog bez čovjeka. Kako bi stvorio prirodu i čovjeka, Bog je morao samo slobodno razviti svoju moć i veličanstvenost, morao se nekako osloboditi – a da spasi paloga čovjeka, morao je u neku ruku učiniti nasilje. Morao se, naime, lišiti svoje veličanstvenosti, kako bi mogli shvatiti Njega i njegovu pomoć, i kako bi to mogli podnijeti u svojoj slabosti i pokvarenosti. Samo ljubav poima i kadra je za tu žrtvu.
Ako stvoreno biće ne poima, pa se zato divi onome što je iznad njega, još manje shvaća kako se to što je iznad njega ujedno spušta dolje, u njega i pod njega. Naša filozofija još nije jasno shvatila ovo silaženje, iako je ono već jasno izrečeno u riječi supstancija kao podmet, kao temelj i utemeljenje. Sve što proizvodi sa svojim proizvedenim izjednačava se ili se s njim sjedinjuje, a da se s njim ne miješa, nego samo tako što se kao majka spušta toliko duboko, pod ono, koliko se otac zadržava iznad njega. Kao što se stvoreno biće ukida/uzdiže u Boga, ovaj se ukida/uzdiže u stvoreno biće i obrnuto. A ako je ovaj normalni uzajamni proces ukidanja/uzdizanja poremećen, na stvoreno biće koje se htjelo uzdići prema ocu, majka odmah uzdigne/ukine ili potisne naniže, lako ćemo razumjeti da tu nenormalnost ne može ispraviti otac, nego jedino majka, naime dublja emanacija materinstva nego što je to bila ona prva. Iz ovoga se može shvatiti funkcija ženskosti kako u dobrom, tako i u lošem smislu.

2.
Trgovac zapisuje sve što primi od svojega poslovnog prijatelja na svoj račun, ili debet, kao što mu ovaj daje, zapisuje na njegov račun, ili credit. Na jednak način vodi svoje knjigovodstvo i ljubav. Kada mi se, naime, moja ljubljena predaje, ja sam postao dužnikom, a kada se ja predajem svojoj ljubljenoj – kada joj vjerujem – ona mi postaje dužnom. Čak mi se ni Bog ne može predati ako Mu se ja ne predam, ako Mu se ne prepustim, ako se ne oslonim na Njega, ako mu ne vjerujem. Ali, On mi se ne može uskratiti ako Mu se predajem kad mu vjerujem: i tako mi On na neki način postaje dužnim.

3.
Kad imam svoju ljubljenu, ja njome vladam i njezin sam gospodar. Kada ona ima mene, vlada mnome i moja je gospodarica. Ako onome koga ljubim mogu pričiniti radost, time se oslobađam potrebe, patnje, a ako mu mogu oduzeti kakvu patnju, time primam radost. Kao u prvom, tako i u drugom slučaju, ljubljenom sam biću dužan onoliko zahvalnosti koliko i ono meni, i u tom smislu možemo reći da ljubav sve zapisuje dvostrukom kredom.

4.
Zato bismo mogli reći da je onaj tko ljubi zahvalan svojoj ljubljenoj već zato što mu dopušta ljubiti. Ali pogledamo li izbliže, pokazuje se da mogu ljubiti samo onu osobu, to jest da mogu dopustiti da je od mene ljubljena samo ona osoba koja sa svoje strane ljubi mene. U tom smislu Bog se u Pismu vrlo često žali da malo ljudi puštaju da ih On ljubi, pa i to da ih ljubi tako malo, pa da zato On, iako je Ljubav, može zbilja ljubiti tako malo ljudi, a i njih – njihovom krivnjom – tako malo, iako bi ih itekako rado ljubio.

5.
Iz ovoga slijedi da zapravo ništa nije vrijedno ljubavi, osim ljubavi same; jer u području duha i srca, vrijednost, prihvatljivost i zasluga su jedno.

6.
Ništa nije pogrešnije, prostačkije, nego kada poniznost ljubavi koja se slobodno spušta zamjenjujemo s neslobodnom niskošću, i kada njezinu uzvišenost brkamo s ohološću. Doista poniznost i uzvišenost u svojemu jedinstvu kao androgin tvore ljubav, i kada ta (ljubav) kao takva, kao moć gasne, nastupa spolna razlika kao nasilje i slabost, kao obijest ili tiransko uživanje ili naslada ropstva, što je međusobno vezano lancem kao u divljem braku.

7.
Ljubav nas čini istinski slobodoumnim (liberalnim), jer onaj tko ljubi ne odvaja pravo (vladanje) od dužnosti (služenja), posjedovanje od posjedovanosti ili dopuštanja da se bude posjedovan.

8.
O Bogu neprestance svjedoče kako onaj koji Ga ljubi, tako i onaj koji Ga mrzi. Kao što, naime, dobar čovjek u svojoj sreći slavi Boga i zahvaljuje Mu, i kao što ga u nesreći moli, tako i zli čovjek u bolu i nesreći Boga proklinje, a u sreći mu prkosi.

9.
Iako cjelokupna kršćanska religija počiva na spoznaji i uvjerenju da je „Bog ljubav“, mnogi teolozi i moralisti ipak govore o našoj dužnosti prema Bogu i prema ljudima tako kao da dužnost i ljubav u temelju nisu jedno te isto. Ako je, naime, rečeno u Pismu da su sve zapovijesti sažete u jednoj, i to u ljubavi prema Bogu i ljudima, ipak je kao dužnost zapovjeđena sama ljubav. Naravno da ta ljubav ne bi mogla biti zapovjeđena ako bi se sastojala samo iz požude i strasti, pa zato zapovijest ljubavi izriče samo to da je u moći svakoga čovjeka otvoriti se ili zatvoriti se pred nekim afektom ove ljubavi koji mu se slobodno nudi ili ga moli. Identitet ljubavi i dužnosti se, doduše, pokazuje već i time da i jedno i drugo govore o povezanosti. Jer riječ dužnost, obveza, proistječe iz toga da smo vezani ili povezani, pa je razlika između dužnosti i ljubavi samo u tome da dužnost (zakon), kao puka obitavajuća moć goni na povezanost, dočim ljubav kao moć koja ispunjava i obitava unutar, privlači, zbog čega ljubav oslobađa od pritiska zakona, tako kao što prodor zraka u tijelo bez zraka ovo oslobađa od zračnog pritiska. Povezanost koja je u dužnosti bila još jednostrana i zato neslobodna, u ljubavi postaje uzajamna, pa time i slobodna. U ovom smislu je u Pismu rečeno da je ljubav ispunjenost zakona, i u tom smislu se riječ ili ljudski personificirana žudnja za ponovnim spajanjem zove „nasićujućom“ (speisende) ili „ispunjavajućom“ (erfüllende).
Ona stara rečenica: Pater in filio, filius in matre (Otac u sinu, sin u majci) izražava dvostruki odnos svakog proizvodećeg prema svom proizvedenom, kada je taj kao otac suptilniji od porođenog, pa mu je nepojmljiv, a kao majka, suprotno tomu, pojmljiv, takav da hrani i ispunjava, ili dijeli hranu i sebe u njoj: kao Otac postavlja se iznad njega poput neba, a kao majka je pod njim, poput zemlje.

10.
Težina obveze ili zakona, dakle, izriče prazninu ili nedostatnost obitavanja-unutra, jer teško je ono što nema svoje noseće središte u sebi, i što njegovu moć iskušava samo kao obitavajuću. Ispražnjenost od ljubavi i teško srce su stoga sinonimi, onako kako je tama kao težina očiju – ispražnjenost od svjetlosti.
Stari su Nijemci nazivali bitak-u-tuđini (In-der-Fremde-sein) također i bitak-u-bijedi (Im-Elend-sein). U tuđini/bijedi je onaj tko napusti svoju majku i tko se nalazi kod tuđe majke ili maćehe, u području ili kod posrednika kojemu nije jednako važan. Jer to što je rođeno, njegova prirodna majka uzvisuje ili snizuje u razmjeru s tim kako se to uzvisuje ili snizuje u odnosu prema ocu. Otuda postaje razumljiva i ona rečenica: Svako je biće dobilo zadaću da rodi svojega oca (Saint-Martin: Esprit des Choses I, 267), naime uz pomoć svoje majke; jer se roditeljica predaje djetetu u istom razmjeru, odnosno tako želi dijete, kao što se dijete predaje ocu i kako ga želi. Upotrijebimo li izraz ukidanje/uzdizanje (Aufhebung) u Hegelovu smislu, mogli bismo reći da se u istom razmjeru u kojem se sin ukida/uzdiže u oca, u normalnom stanju mati ukida/uzdiže u sina, dočim mu se u nenormalnom stanju uskraćuje kao maćeha.

11.
Nema ništa gluplje od vjerovanja u zbiljsko ili uspjelo samoljublje (filautiju), jer sebe možemo ljubiti toliko malo koliko možemo sebe zagrliti. Onaj tko hoće sebe ljubiti i samome sebi se diviti, ustvari samo nastoji preko svjedočenja drugih opovrgnuti svoje dvojbe o tome da je sam vrijedan ljubavi i divljenja, što mu nikada ne može uspjeti, tako da naposljetku uvijek ostaje unutarnje prazan. Samoljublje, kao i divljenje samome sebi, uvijek dokazuje samo tu prazninu, za koju smo krivi mi sami; samoljublje je kao tantalski trud, kazna za odbijeno divljenje i ljubav onoga što je doista vrijedno divljenja i ljubavi.

12.
Svaki čovjek, kao onaj najplemenitiji tako i onaj najprostiji, ima potrebu diviti se, poštovati i biti poštovan, ljubiti i biti ljubljen. Onoga koji nas ne poštuje ili nas smatra nevrijednima, iako ga priznajemo za višeg od sebe, možemo se samo bojati ili smo pred njim zastrašeni: onoga koji nam nije naklonjen ne možemo ljubiti. Jer samo je slobodna naklonjenost ljubav; samo onaj tko ima sebe, može se i predati, i samo njega primamo, dočim onoga koji je bez vlastitosti ili je vlastitost izgubio uzimamo, i za to mu se ne zahvaljujemo.

13.
Darovatelj nije dar, i dar nije darovatelj, a ipak u daru darovatelj daruje sebe sama, onoliko koliko ljubi, a primatelj prima u daru darovatelja, onoliko koliko ga ljubi. Ako ti u svojemu daru ne darujem sebe sama (svoje srce), ne ljubim te, i ako u daru ne primaš mene sama, ne ljubiš me.

14.
Istinski nesretnim i neblaženim moramo nazvati samo onoga tko ne može steći nikakvu naklonost prema onome koga se ustvari treba bojati, i koji je preko naklonosti vezan za onoga koga bi trebao prezirati.

15.
S pravom govorimo da samo uz pomoć dobrih djela možemo privući srce i uza se ga vezati. No zbiljsko dobro htijenje je već dobro djelo, i to načelno i središnje dobro djelo, pa stoga veće od onih koje samoživo ili slobodno biće može iskazati drugome, i bez kojega su sva druga dobra djela ništavna, pa tako i ne mogu biti priznata kao takva, niti mogu polučiti priznanje.
Tako dobro djelo koje priroda ili poeta (umjetnik) ukazuju osjetilu koje opaža lijep oblik, ustvari dolazi od dobrog htijenja koje je priznato kao takvo: onako kako ljepota kao ljupkost (Lieblichkeit) potječe od ljubavi, ružnoća (Hasslichkeit) iz mržnje, i kako je Charis ili Gratia isto što i Charitas (milost ili naklonjenost). Inače, glede ljepote materijalnog oblika, tu je srodnost lijepog (Schön) s „blagonaklonošću“ (Schonen) utoliko pravilnija, jer je samo blagonaklona Božja milost ta koja našem oku lijepim omotom, kao lijepim izgledom, uskraćuje bezličnost, da, odvratnost koju materija krije u sebi. Privid (Maya) u sebi nije ni istina ni laž, nego to postaje samo po intenciji onoga koji ga uspostavlja, onako kako prevara nastaje samo krivnjom onoga tko je smatra nečim drugim nego što jest.

16.
Ako onaj tko čini dobro djelo za sebe veže srce onoga tko je dobro djelo primio, ta veza mora biti slobodna, to jest uzajamna. Primatelj treba biti tako spreman i radostan da se isporuči u vezu kao što darovatelj treba biti spreman i radostan povezati se. Tko može davati bez oholosti, taj može i bez samoponižavanja (pritiska) uzimati, a onaj tko uzima sa samoponižavanjem, kadar je davati samo s ohološću.

17.
Potreba da sebe vidiš poštovanim i ljubljenim je tako istinska i snažna da često ne opravdava samo slabost onoga koje je tu previše lakovjeran, pa dopušta da bude prevaren, nego pokadšto i nezlonamjernog prevaranta ili prevaranticu.

18.
Ako s pravom preziremo koketnost kao težnju za sviđanjem koja je pretjerana ili smjera na prevaru, ipak ne treba zaboraviti da ljubav i prijateljstvo ne mogu postojati ukoliko nam se prijatelj prestane pokazivati u ugodnu svjetlu, dakle, ako više ne želi sviđati nam se. Baš brigu, čak skrupuloznost u tome dokazuje ljubav koja zajedno s malim uvijek daje veliko, baš zato što i veliko koje daje smatra malim i premalim, a ono malo što prima, prevelikim.

19.
U našim racionalnim vremenima, kad znamo čak i za racionalno stočarstvo i načine za racionalnu proizvodnju stajskog gnojiva, razumljivo je da je ljubav, kao i religija, racionalizirana u istom smislu, to jest očišćena od te skrupuloznosti kao da je posrijedi praznovjerje – a ustvari je time zajedno s vodom nakon porođaja bačeno i dijete.

20.
Ljubiti u tako velikoj mjeri znači služiti ljubljenom, da i obrnuto, služenje lako proizvede ljubav. Ljubiti, znači učiniti nešto s radošću, znači patiti i iskušavati pomanjkanje za ljubljeno biće; i tko ne bi imao ili ne bi znao ništa drugo što bi za ljubljeno biće mogao uraditi, što propatiti ili čega se lišiti, taj bi prestao ljubiti.

21.
Ne ponižava nas i ne čini nas neslobodnim služenje, nego samo ono služenje koje briše poštovanje i ljubav; služenje iz ljubavi stoga oslobađa, iskazuje nam čast i uzvisuje nas, i ništa nije budalastije nego kad ljude pokušavamo osloboditi time da su bez služenja, jer ih na taj način ostavljamo bez ljubavi. Tako bismo od njih samo napravili rulju koja nije prijemljiva za slušanje.


22.
Žališ li se zbog toga što moraš služiti, pomisli na to dan svijetu nema nikoga tko ne služi, i to često ne samo višim od sebe, nego baš nižim. Za ljubavno služenje nitko nije prevelik niti premalen, jer i Bog, kako kaže Pismo, služi onome tko Njemu služi dobrovoljno i pošteno. I u najobičnijem služenju je dobra volja ili ljubav ono što je najbolje, i lud je onaj tko svojom zlobom ili odsutnošću ljubavi onemogućuje onome tko mu služi služenje s dobrom voljom, odnosno da mu dobro služi.

23.
Hoćete li dakle, vi koji ste svjetovne i duhovne veličine, da vam ljudi služe voljno i dobro, učinite ipak i nešto zbog čega će vas moći ljubiti – a da bi vas ljubili, učinite nešto zbog čega će vam se diviti. Jer divljenje ostvaruje slobodno podređivanje, pa kada netko pokušava postati autoritet, neka se pokaže vrijednim divljenja, znači istodobno i uzvišen, i onaj tko se spušta ili ljubi. („Milost“ (Gnade) dolazi od „izglađivanja“ (Gnieden) ili uniženja (Niedern). Die Sonne geht zu Gnaden, govorili su stari, to jest „sunce zalazi“).

24.
Istinski ljupka i uljudna je ljubav, i naprotiv, odsustvo ljubavi je uvijek neotesano, ma kako uljuđenim i ljupkim hoće se praviti.

25.
Kao što je svakom ljudskom srcu potrebno poštovanje i ljubav, potrebno mu je i opraštanje. No samo ljubav prašta, i rado oprašta, jer joj smirenje i kajanje, koji joj se obraćaju, pomažu razviti bogatstvo i punoću svoje nježnosti. Istinsko kajanje nije kajanje zbog toga što smo oštetili ili nečim povrijedili onoga tko zbog toga može nas kazniti, nego onoga tko nam oprašta, ili je spreman oprostiti nam.

26.
Bez su-patnje/sućuti (Mitleiden) nema nikakve zajedničke radosti (Mitfreuen). Ne samo da u nevolji poznajemo prijatelja i ljubljeno biće, nego su prijateljstvo i ljubav tek ukorijenjeni u nesreći i nevolji. U sreći i blagostanju ljudi stižu ne dalje od druženja (kako sa ženama, tako i s muškarcima), pa čak i kada klica ljubavi proklija bez suza, neće uhvatiti korijena bez ove rose.
Tko nikada nije jeo kruh sa suzama,
Tko nikada nije u noćima, probdjevenim u bolu,
Sjedio u suzama na postelji,
Taj vas ne poznaje, nebeske moći.
(slobodni navod iz Goethea)


27.
Ljubav prašta onome tko se kaje, to jest onome koji se pošteno ispovjedi. Svaka biljka umire ako ogolimo njezin korijen ili ga izvadimo na svjetlost, a tko je obavio ispovijest, to je učinio s grijehom ili odsutnošću ljubavi koja se u njemu ukorijenila, i koja je, kao i indiferentnost, već zametak mržnje. Tko se pokajnički ispovijeda, odaje svoje zlo uz dobro, kao što je kao grešnik odavao svoje dobro uz zlo; jer nema grijeha koji ne bi napao korijen dobrog i utoliko ga ogolio.


28.
Nije vidljiva, opipljiva hrana ta koja nas zapravo hrani i održava, ili - prema točnom francuskom izrazu – koja nas „supstancira“, nego nevidljiva, skrivena moć koja je u njoj prikrivena ili incognito, i kroz koju onda, kada hranu uzimamo u sebe i počinjemo je koristiti, one moći stupaju s nama u zbiljsku zajednicu, kao u communio vitae: one moći su hranu proizvele u tu svrhu. Ako sunce na nebu svojom svjetlošću i toplinom hrani biljke, ako ih blagoslivlja i ako im se priopćava – jer ono što sunce nije blagoslovilo ili posvetilo, to ne može uspijevati – ono im na neki način govori: „Uzmite i jedite, ovo sam ja“, a ipak, ne komada se u nebrojene hostije, nego na nebu ostaje isto.
Drugu osobu kao osobu ne mogu, naravno, neposredno posjedovati i uživati, osim ako mi se ne unizi do neosobnog dobra i stvari. Otuda materia iz mater; i u tom smislu je svako sebe-izručivanje bića koje ljubi sebe-darivanje ljubljenome. Bez uvida u to stalno premještanje-sebe-u-drugoga i ponovno sebe-preuzimanje vlastito-osobnog u ne-vlastitu prirodu (naravno, u drugom smislu nego što o tome govore filozofi prirode), bez toga uvida u ovaj po-sebljujući i od-sebljujući (sich verselbstigenden und entselbstigenden) proces ne razumijemo ni jedno ni drugo.
A na osnovi ovoga shvaćamo i izvornu androginu prirodu duha, ili (činjenicu) da svaki duh kao takav ima svoju prirodu u sebi i ne izvan sebe; kao što je, naime, istinska (wahre) ljubav zbiljska (wirklich) tako kao što oba bića koja se ljube uzajamno postavljaju svoju po-sebljujuću i od-sebljujuću mogućnost u zbiljnost: mogućnost čije je ono biti-predručno-prisutan (Vorhandensein) dakle pretpostavljeno u oboma. Nerazumijevanje ove izvorno androgine prirode čovjeka je doduše tako veliko da su čak i stvaranje Eve iz Adama, to stvaranje drugog čovjeka, pomiješali s raspolovljivanjem spolne mogućnosti u oboma, do koje je navodno došlo tom prilikom, pa su, dakle, predstavljali androgine kao apsolutno nesposobne za razmnožavanje. U normalnoj spolnoj vezi – vezi preko ljubavi – muškarac ženi pomaže diviti se, a ova muškarcu ljubiti, ili muž pomaže ženi koja je u njemu prema muškosti, a ova mužu koji je u njoj – prema ženskosti. U nenormalnoj spolnoj vezi – vezi bez ljubavi – žena pomaže mužu prema zmiji, a muž ženi prema luciferskom, oholom duhu.

29.
Zapravo, srce je hranjeno i supstancirano samo drugim srcem, i u svakoj drugoj hrani ili uživanju srce na kraju ostaje prazno. Kao što čovjek dakle živi i jede samo od čovjeka, tako čovjek drugom čovjeku može biti također otrov i smrt. Kako budalaste nazvati ljude koji su tako brižni i skrupulozni u izboru svojih jela, a tako nepažljivi i ravnodušni kad biraju hranu svojega srca?

30.
Ako ne bi postojalo središnje Srce, i ako se ljudi ne bi mogli u zajedništvu supstancirati i obnavljati ovim srcem i u njemu, ne bi se mogli supstancirati ni međusobno i uzajamno, nego bi čovjek morao drugog – kako se to često i zbiva – ispljunuti iz sebe.

31.
Ne postavljaj svoje srce u stvari ili u osobe koje su bez srca, a još manje u zle. Svi otrovni, krvoločni insekti i crvi su beskrvni ili imaju hladnu krv, pa su tako i svi ljudi s hladnim srcem – krvopije, trovači i ubojice srca.
Otkako je negativni duh postao doktrinaran i posjeduje ljude u njihovoj inteligenciji, nastalo je mnoštvo filozofskih, religioznih ili moralnih sistema koji srca čine hladnim, koji truju i isušuju, sleđuju ili ubijaju srce. Ovi sistemi su često još gori od njihovih izrađivača, koji su više obssesi nego possesi.

32.
Ne samo slučajnost ili lakomislenost, nego čak i zločin može spajati ljudi, odakle ne proizlazi da je i njihov trajni suživot slučaj ili zločin, jer u ljudskoj moći je da od lošeg povoda napravi nešto bolje. Tako na primjer nevolja ili neka niska potreba sjedini ljude, ali nastala veza ostaje i kada nevolja prođe. Na taj način nam je svaka prirodna ljubav dana (gegeben) kao nešto neposredno, ali nam je ujedno zadana (aufgegeben), zato da preko posredujućeg samo-djelovanja od nje napravimo nešto bolje. Mnogi ljudi se u svemu tome ne pokazuju razumniji od orangutana koje Indijanci tjeraju od vatre koja se sama zapalila i uz koju se griju, ali nemaju pameti da tu vatru održavaju dometanjem. Kako često zbog toga vidimo kako prirodna spolna ljubav, ljubav prema djeci, roditeljima, braći i sestrama, rodu ili domovini, iz istog razloga prilično brzo gasne i prođe.

33.
Žališ se nad prolaznošću i zbog toga nad ispraznošću svih tih ljubavi, a ustvari bi mogao i trebao bi promjenljivo učiniti nepromjenljivim – tako da postane bezvremeno, umjesto da time, takoreći, hraniš vrijeme.

34.
Svaka nova ljubav (ni religiozna nije od toga izuzeta), koja u nama nastaje bez našeg dodavanja ili zasluge, nalik je novorođenom djetetu, nježnom, a krhkom i potrebitom pozorne njege. Novorođenče je, naime, u početku samo neposredni plod i slika supstance roditelja, a mora postati djelatnom samoživom slikom njihova duha i srca.

35.
Trajno je i besmrtno ono što je u sebi temeljito izbrisalo propadljivost i smrtnost. Tako je u ljubavi vjeran i postojan samo onaj tko je nevjernost i mogućnost otpadništva u sebi izbrisao već kao nacrt i mogućnost (kao posse mori, kako kaže Augustin), premda nije došlo do zbiljske nevjernosti ili otpadništva.
Oni koji utvrđuju nužnost zbiljskog nevjerništva kažu nam da se djevojka može udati samo tako što će pasti, i da do spoznaje istine možemo doći samo tako što ćemo opozvati laž.

36.
Kao što je Bog stvorio čovjeka bez krivnje (schuldlos) ili nevinog (unschuldig), i kao što je prirodu stvorio nepokvarenu, ali ne i nesposobnu za krivnju i nepokvarljivu, i kao što je Bog htio da čovjek preko vlastitog djelovanja, suradnje i zasluge (preko iskušenja u kojima se potvrđuje) u sebi izbriše tu mogućnost za krivnju ili pokvarljivost, tako vrijedi i za svaku drugu ljubav, jer svaka ljubav treba iz svojeg prvotnog, neposrednog, prirodnog ili nevinog stanja stupiti u potvrđeno stanje i (trajno) opstojanje (Stand und Bestand) preko iskušenja.


37.
Kao što, dalje, ljudska nevjernost i otpadništvo od Boga i (pobuna) protiv Boga nisu bili nužni, i kao što bi čovjek mogao proći i opstati i bez takva iskušenja – a ipak, kao što je iskušenje bilo nužno, jer bez toga da ga prođe čovjek ne bi mogao steći potvrdu ili ostvarenje istinitosti i trajnosti svoje veze s Bogom – isto na svoj način vrijedi i za svaku ljubav, naime kako za ljubav između ljudi, kao i za ljubav prema prirodi, za ljubav kao načelo, kako kulture tako i prikazivačke umjetnosti.

Kao što se Božja ljubav spušta prema čovjeku i uzdiže ga sebi, ona se kao ljubav prema ljudima širi u horizontali i spušta se kao ljubav prema prirodi u niža bića i njih uzdiže sebi. A ako s ovom istinskom ljubavlju ili naklonošću prema prirodi treba uspostaviti istinski odnos njezina pripadanja/poslušnosti (Hörigkeitsverhältnis) čovjeku, morala je razumna tvorevina i tu oduprijeti se dvostrukom iskušenju: da ili despotski, zaboravljajući Boga, zlouporabi prirodu, ili da joj se ropski (i podjednako zaboravljajući Boga) podvrgne. Tamo, naime, zaboravljam da je Bog apsolutni Gospodar prirode, a ovdje, da je taj Bog njezin jedini neposredni Gospodar. Prvom je iskušenju podlegao Lucifer, drugom čovjek.

38.
A ako je u Ljubavi zbilja došlo do otpadništva ili nevjerstva, ni time ipak nije sve izgubljeno, osim ako u otpadništvu samom ili nakon njega nije bila izbrisana mogućnost pomirenja. To pomirenje ne samo što čini dobrim ono što je bilo loše urađeno, ne samo što povezuje ono što se razdvojilo, ili udaljilo jedno od drugog, nego - ako čovjek slobodno prihvati u sebe bol pomirenja, koji je ovdje istodobno bol smrti i rođenja) - preradi to što je bilo uništeno u nešto bolje nego što je bilo, a to što je bilo razdvojeno poveže još čvršće nego ranije, kao što pomireni prijatelji i ljubavnici osjete da su međusobno povezani dublje, na više unutarnji i neraskidivi način, nego što je to bilo prije nego što su bili pali.
Riječi sin (Sohn, Filius), isto kao i pomirenje (Söhnung), pokora (Sühne) – imaju isti korijen. Krist je, kako kaže Majstor Eckhart, umro na križu, kako bi učinio mir i pomirenje (Sun) između Boga i nas. U skladu s primjedbom u (našem) tekstu, razlikujemo, doduše, nepomirljivo i (u vremenu) pomirljivo otpadništvo, nevjernost ili prekršenu riječ. Nepomirljivi zločin moramo shvatiti kao nešto što je usmjereno prema središtu, dakle kao potpuno ili direktno suprotstavljanje, dočim se nepotpuno, koso kretanje brzo pretvara u kružno vremensko kretanje, koje ponovno vodi natrag. Otuda potječe identitet pojma vremena i obnove. Kao što prilikom dobrog korištenja vremena smjer koji još nije bio direktan prema središtu, postaje direktan, dok se koso suprotstavljanje posve iscrpljuje, tako se i obrnuto, prilikom lošeg korištenja vremena, kos smjer prema dobrom posve iscrpljuje, a suprotstavljanje u smjeru samog središta postaje potpuno i direktno.

39.
Pad oholog Lucifera Bog nije u svom srcu tako teško primio, kao što je primio pad slabog, preko osjetilnosti zavedena čovjeka. Budući da je taj pad teško primio u svom srcu, iz tog srca je stigla spasonosna ljubav koja pomaže, i počela je preko otjelovljenja u ljudskom liku (koje je, naime, počelo već u trenutku pada) djelo pomirenja, to jest neraskidivog ponovnog spajanja Boga s čovjekom, a preko ovoga i sa svijetom. To je djelo napredujuća povijest svijeta u velikom i povijest svakog pojedinog čovjeka u malom. Ljubav je, i uvijek je bila, kako kaže Ivan, kod Boga kad je stvarao svijet i čovjeka, a kada je čovjek pao, došla je iz Boga i kao spasonosna Riječ stupila u svijet.
Mogli bismo reći da je u trenutku čovjekova pada Božje srce u odnosu prema njemu pogriješilo, ali je to ovdje mišljeno u smislu koji je suprotan uobičajenom, jer je, naime, bilo bezoblično i time ponovno oblikovano. Zrak Božje ljubavi, ili Isus (prema tumačenju Židova) je, naime, u trenutku pada ušao u Sofiju kao prava matrica svih praoblika, pa je u praliku Čovjeka postao duhovni čovjek, kao što je u to vrijeme počelo i prirodno otjelovljenje u ljudskom liku. Na ovome počiva trostruko ime Spasitelja: Isus, Krist i Marijin Sin.

40.
Slične se tajne događaju u svakim ljudskim grudima koje su dopustile da se u njima učini čin pomirenja, jer se središnji proces ponavlja i zrcali u svakom djelomičnom. Koji čovjek koji ljubi u sebi nije osjetio da onda kada oprašta, i kada se s nekim miri, dublje zalazi u svoje srce, da time u samom srcu dublje poima – i da s ponovno uspostavljenim odnosom prema onome tko je od njega otpao, umjesto iskidanog i unakaženog odnosa, preko ove nanovo ostvarene i pojmljene žudnje i imaginacije, koja je postala na neki način stvaralačka, - da svim tim ne stupa u čovjeka koji se pokajao, da ga obnavlja i da se s njim povezuje? Koji, kažem, čovjek koji ljubi, nije opazio da samo krv iz srca, koja pritom dotiče, daje vezivo za onu unutarnju i trajnu, prijateljsku i ljubavnu vezu (kao krvno srodstvo u dubljem značenju riječi) za koju vrijedi ono što je rekla Mojsijeva žena: „Postao si mi krvav ženik.“
Stoga bismo svakom čovjeku koji je u sebi pošteno i srčano dovršio proces pomirenja, mogli uzviknuti: Nisi daleko od Kraljevstva Božjeg!
Impetus philosophicus* za božićni praznik

Kakvo je to rođenje i kakva je to osoba, kad se neizmjerna Riječ, Tvorac sveukupne tvorevine, rađa kao ljudsko dijete i od zemaljske djeve koju nije poznavao čovjek (da se, dakle, rodi bez oca u vremenu, a bez majke u vječnosti), ne može nam reći naš sam sebi prepušten um, jer je samo blijedi sjaj ili odraz Božjeg razuma, kao mjesec u kojem se zrcale sunce i zemlja, a sam nema snage, ni topline, niti sjaja.
To je najviša Božja tajna; navijestiti je mora zvijezda mudracima na Istoku, preko anđela mora je noću priopćiti jednostavnim pastirima u polju (jer se samo istinskim mudrim i jednostavnim otkriva Božansko): navijestiti da je On Spasitelj cijelog svijeta; inače nitko ne iskušava što je On, sve dok nije prispio u muževni uzrast i dostigao zagonetnih trideset godišta. Tada mora svijet spoznati svjetlost preko moći njegove riječi i preko velikih djela. Kad slijepi vide, bogalji hodaju, nijemi govore, kad bolesni bivaju izliječeni, kad đavoli bježe iz ljudi i odlaze u svinje, kad mrtvi ustaju – i još mnogo toga sličnog.
Što se to prepiru naši veliki Kaldejci, astrolozi, vidovnjaci i tumači znamenja o ovom božanskom knezu mira, kad ga zapravo nemaju? On je u Betlehemu, a ne u Babilonu, u tijelu zemaljske Marije i ujedno u središtu Trojstva, koje je njegovo vječno prijestolje. Ali je također u smirenom i skrušenom srcu – a ne u njihovim mozgovima, knjigama i visokim školama.
Jer trojno je rođenje ove riječi, prvo vječno u Ocu, drugo u Marijinom tijelu, a treće u svakoj duši što se čisto i iskreno preobrati k Bogu, jer ono što se tebi ispovijeda, u tebi se rađa, i ako se Tvorac u tebi čisto i slobodno ispovijedi i rodi, to u tebi ne smije učiniti nijedno stvoreno biće. Prema starom običaju, i Crkva to trojno rođenje slavi s tri službe na božićni dan.

*Impetus philosophicus: filozofsko oduševljenje, polet, i istodobno filozofski napad.

Preveo s njemačkog Mario Kopić

F. von Baader, Sätze aus der erotischen Philosophie und andere Schriften, Frankfurt am Main/Leipzig 1991, str. 139-157.

O autoru

Franz von Baader (1765-1841) bio je polihistor, od onih koji nakon renesanse ne bi trebali imati pravo na postojanje: filozof, liječnik, alkemičar, parapsiholog, socijalni političar, industrijalac, izumitelj i ekumenski vizionar.
Ova mnogostrukost znanja i slutnji bila je rođena u jezivu iskustvu suprotnog: u svojoj šestoj godini, bistro dijete, koje je raslo u atmosferi tople vjere, odjednom je upalo u čudnu duševnu i duhovnu tupost, „maloumnost“ (Blöde), kako je kasnije sam pisao. Tek u jedanaestoj godini njegova je misaona tupost nestala, isto tako iznenada kao što je i došla, pri pogledu na Euklidove geometrijske likove.
Studirao je medicinu i neko vrijeme pomagao ocu koji je bio dvorski liječnik, ali je vrlo teško podnosio patnje bolesnika, pa je stoga uskoro napustio svoj poziv. Posvetio se proučavanju kemije i mineralogije.
Među prvima je ponovno otkrio njemačku mistiku: za Majstora Eckharta je oduševio Hegela, koji je otada Eckhartovu misao stalno isticao kao ugled filozofske prožetosti religioznog sadržaja.
Vrijeme između 1792. i 1796. proveo je u engleskim i škotskim rudnicima; to što je tamo naučio upotrijebio je nakon povratka u Njemačku, kada je svoja metalurška znanja usavršavao u rudarskoj praksi i opisivao u brojnim znanstvenim spisima. Vodio je i vlastitu tvornicu za proizvodnju stakla. Godine 1800. oženio se Franziskom von Reisky. Od djece koju mu je rodila, samo je dvoje preživjelo dječji uzrast.
U vremenu između 1820. i 1826. Baader je putovao u Rusiju, gdje je želio osnovati kršćansku akademiju koja bi na ekumenskoj razini zadovoljila potrebu za bližom povezanošću vjerovanja i znanja.
Godine 1826, kao honorarni profesor, počeo je na minhenskom sveučilištu predavati filozofiju religije. Baader je bio čitavog života katolik, ali je oštro polemizirao protiv papinske „monarhijske“ vlasti u Crkvi, jer mu se činilo da je zbog nje ugrožena sama bit katolicizma. Nakon smrti supruge, oženio se drugi put kao sedamdesetčetverogodišnji starac dvadesetogodišnjom Marijom Rebel, s kojom je sretno živio do smrti.
Baadera je poštovao Goethe, Schelling je na brojnim mjestima svjedočio o genijalnosti svojega dugogodišnjeg prijatelja, Jacobi, Schlegel, Novalis i Jean Paul, Tieck i Steffens, Caroline Schelling, Rahel Varnhagen i Bettina von Arnim, Clemens Brentano, Alexander i Wilhelm von Humboldt, Görres, Kerner, Lenau i kasnije Kierkegaard, svi su ostavili ocjene pune entuzijazma o osobi i značenju ovoga teozofa.

M.K.

Post je objavljen 01.07.2010. u 00:43 sati.