Marketing
Vještice, kurve, izide
Lyra će reći bilo što samo da tišina ishlapi. To je sasvim korektno.
To je u redu. Ionako, potreba da redefiniramo svoj status
dolazi ciklički skup sa godišnjim dobima. Pred jesen se izgubimo.
Ona je najdulja veza u mom životu. Status? Kakav god,
uvijek it's complicated. Jednostavno je dosadno. Bezvezno.
Poput bračnoga para sjednemo, pijemo kavu.
Onda si kažemo da se volimo, ne uzimamo se zdravo za gotovo,
smeta nam što nam smeta, primijetile smo što jesmo,
očito je ono što jest, mislimo da mislimo da mislimo. Ja, ja.
Lyra Sangre opet je u crnom. Doduše, uvijek je takva.
Privid ozbiljnosti, klasike, arhetipa, suptilno, nježno, graciozno,
ali prije ili kasnije progovori. No, to i volim na njoj. Dostojanstvo.
To, uz još mnogo drugih stvari.
Onu brazdu koja joj se napravi od kose na licu kada plešemo.
Gledam je, smiješna je. Govorim joj: - Smiješna si.
Zabavlja me ružičasti ukras na njezinoj glavi.
Vidim na kilometar,
ondje nipošto ne pripada.
Na mojoj glavi se ne bi ni primijetio. Ali na njezinoj strši.
Čini se da i nju to veseli.
Sjeća se priče o Ljepotanu, kada me pitala kakav je
i rekla sam joj: - On ima commitment issues.
Ona je odgovorila: - A, to nešto kao ja?, na što sam joj rekla:
- Da, samo ljudskije.
Samo odani ljudi smiju si reći takve stvari.
Lyra opet šapuće na nekom jeziku koji ne razumijem;
doista, taj njezin logos zvuči kao zmijski.
Kao da se organski opire tim novim spoznajama.
To nije ono što želi znati. Nije zanimljivo.
Dugo nismo išle plesati. Posljednji puta smo se
igrale bulimičarki s Umjetnikom. Ona ga je tada upoznala,
a on i ja već smo imali history.
Disko. Disko. Disko. I prćasti guzovi mlađih od nas.
Kao da je ikada bilo važno kako,
bilo je važno samo da je.
Poskliznem se. Padnem. Ona upire prstom.
- Kaže moja baka, 'ko se ruga, poseru ga. - kažem ja.
Ona se posklizne. Padne. Smijem se i dižem ju.
- Rekla sam ti. - govorim joj.
Gdje si bio? Nigdje. Ne znam.
Što si radio? Ništa. Ne znam.
S kim si bio? Ni s kim. Ne znam.
I onda se pravimo da je to tajna. Jer tajne sve ljude zanimaju.
Nitko ne postavlja pitanje onome za koga misli da je rekao sve
samo zato što puno pričamo.
A Lyra i ja ne prestajemo.
Zato i bude smiješno. Kada misle da smo to.
Mi prešutimo jer u to vrijeme već pričamo nešto drugo.
Glasno se smijemo. Svojoj disleksiji. Mom dečku, Slavenu Biliću.
I njezinom dečku, Ericu Bani.
Lyra, moja Lyra. Moja crna Lyra. Moja šarena Lyra.
Super je važno depilirati noge. I šljaštiti se.
Ona voli zlatnu. Ja srebrenu.
Tako i zvučimo. Kao da voli zlatnu
i kao da volim srebrenu.
Posvađamo se na njemačkom. Svašta si teškoga kažemo:
Frühstück! Mama ist dein Papa! Silvyja verfügt über 17 Jahre!
Ich liebe es, Zeitschriften für junge Menschen zu lesen!
Kuh auf dem Mond! Es macht Spaß!
Bude tu teških riječi. Ali brzo se pomirimo i zagrlimo.
Jer, mi smo complicated. To tako mora biti.
Post je objavljen 29.06.2010. u 11:33 sati.