Već smo dugo sretna obitelj.
Ivica svaki dan dolazi na moja vrata, ne znam odakle dolazi. Ne znam kamo ode kada ga nema. Nikada nisam pitala. Imaginarni likovi odlaze valjda u bezdan kada ih otpremimo. I onda se iz njega vrate. Ne sjećaju se, slutim, gruboga glasa i tekih riječi kojima ste ih možda ispratili. Ivica dolazi svaki dan u četiri popodne. Dočekam ga u bijeloj potkošulji i nekim udobnim gaćicama jer je u stanu uvijek dovoljno toplo da čovjek može hodati gol, ali nije pristojno stalno hodati gol. Na prizemlju živimo i susjedi nas mogu gole vidjeti kroz prozor. Nije pristojno biti gol čitave božje dane.
Ja se onda propnem na prste i bacim mu se oko vrata. Čvrsto me stisne, onakav, ćelav i ogroman i snažan. Naslonim mu bradu na tetovažu na kojoj piše JNA i neki broj. Nikada ne bih rekla da Ivica ima godina koliko ima. Obavezno me skine već na vratima. Ne znam kamo nestane sva ta rastrgana bijela odjeća svakoga dana. Zasigurno u zemlju izgubljenih stvari.
Onda vodimo ljubav, Ivica i ja. Prvo me podigne na ormarić za cipele, zatim odlazimo u kuhinju i naposljetku završimo na velikom crvenom krevetu. Uvijek natopimo plahtu znojem. Ali kada se vratimo iz tuša krevet čudesno bude pospremljen. A Josip Mihovil se tada budi.
Uznemiren je. Plače. Iako nije njegov sin, Ivica ga uzima iz kolijevke i stavlja ga u krilo. Dijete kao čarolijom utihne. Uvijek me smiri pogled na moja dva muškarca. Sjedim Ivici u krilu. S jednom rukom pridržava mene, a drugom Josipa Mihovila. Lijepo je to dijete. Miloga pogleda, smeđook. Liči na svojega djeda, moga oca na slikama iz djetinjstva.
Navečer, slušamo Satiea. Ivica kupa bebicu, a ja češljam dugu smeđu kosu pred zrcalom. Onda mi preda mog sina u ruke. Izljubim njegove ručice, njegove okice i bucmaste obraze. Plešem s njim. Ivica nas uvijek dođe zagrliti i pozdraviti malenoga prije spavanja.
Sjedim u stolici i gledam to malo čudo do dugo u noć. Čitam mu Matovilku. Tu sam priču voljela kada sam bila mala, a čini se da ju i on voli. Raduje se onakav pospan. Sve stišće ručice i bori se sa snom. Sve dok na kraju ne zaspi. Gledam ga još satima kako miran sanja. Ivica mi pravi društvo dok sasvim ne klonem. Onda me otprati u krevet. I nas dvoje odlazimo na počinak. Ivica me zagrli snažno, kao da sam od žive pa ću se rasprsnuti. Osjetim na potiljku njegovo srce kako mi udara o glavu. Puno o čovjeku saznaš dok spava.
Ujutro, probudim se u praznom stanu. Prebrojim razvodne kutije. I dalje, dvanest ih je. Popijem kavu ne bih li razlučila u kojemu sam svijetu. I onda odem na faks, pijem kave s vršnjacima. Svi smo tako veseli, bezobrazno smo veseli.
I dođem kući. Čekam četiri popodne.
Post je objavljen 29.06.2010. u 00:09 sati.