Ovim zatvaram krug.
Mislim, krug crnila.
Odoh u prirodu prošli vikend, onako praznički blentavo.
Kako se i očekuje praznicima.
Samo, bez roštilja, bez dekice, bez priručnog fižidera.
Ni sa čim osim dobre volje za mentalnom pašnjom na zelenim brežuljčićima i oblacima kao precrtanih s dječjih karata.
Kako se ono zvahu, Crni Petar?
Ne sjećam se više, uostalom nevažno je.
Sve je prštalo od života taj petak na Žumberku.
Čak su i pastrve u ribnjacima veselo mahale ribljim repovima nesvjesne natpisa "Sportski ribolov" malo dalje.
Pa smo jeli pastrvu i miješano meso.
Jebene ljudske štetočine.
Onda smo se naslikavali kraj vodenice.
Ja baš svaki put moram dići ruku kao da mašem nekome.
Baš svaki put.
Da sam se spustila s Armstrongom, Collinsom i Aldrinom na Mjesec, ja bih bila ona budala što maše iz Apolla.
Dakle, mašem kraj vodenice, mašem kraj pastrva, a bome mašem i pred pozadinom ponija za jahanje.
Ne, nisam jahala.
Samo sam mahala pred konjskom guzicom.
Onda sam bila ponosna kako udišem čist zrak Žumberačkih brežuljaka, bez cigaretnog dima.
Pa sam zapalila cigaretu, tek toliko da utvrdim doživljaj.
Neka djeca igrala su se u sjenicama, a ja sam željela pobijediti sebe i otići u visine onom očajnom cestom kroz brda.
Nismo išli, cesta je bila strma, visine su ostale nedirnute.
Onda sam stala kraj ribnjaka i buljila u hrpu pastrva.
Nikada nisam vidjela toliko pastrva na jednom mjestu, u bazenu ribnjaka.
Bile su crne u vodi, a bilo je i nekoliko žutih.
Ja sam mislila kako su to mutanti, netko je rekao kako je to zlatna kalifornijska pastrva.
Stajala sam tako začuđena kraj dvije žene i djevojčice.
Onda je djevojčica dodirnula rukom moju nogu.
Bez imalo krzmanja, prihvatila se za moju nogu, a ja sam ostala cool.
Kao, ništa se ne događa, nitko me nije dotakao, dijete me nije dodirnulo.
Bože moj, kao da je najnormalnija stvar da mi se djeca primaju za nogu pred bazenom punom pastrva?
Nekako unutra, oko srca bilo mi je drago što me je dijete dodirnulo, a žene su raspravljale o pastrvama.
Ja sam se pravila kao da se ništa ne događa i nisam pogledala djevojčicu, nisam joj ništa rekla lijepog.
Onda se dijete odlijepilo od mene i njih tri krenule su dalje, a ja sam napokon svrnula pogledom na malu.
Dijete s Down sindromom.
Jebiga, zašto joj se bar nisam nasmješila dok se držala za moju nogu?
Sranje.
Krenuli smo iz brižljivo pokošenog raja kući.
Na cesti pred nama vuklo se nešto čudno.
Ranjena kuna.
Onakva ista kuna kakvu je imala moja baka oko vrata na svom zimskom kaputu.
Odatle znam da je to kuna, nepogrešivo.
Ne jednom držala sam preparirane capice u svojim rukama i stavljala tanko krzneno tijelo oko svog vrata.
Ranjena kuna glavinjala je cestom, onda je pala.
Netko prije nas udario ju je autom.
Vidjela sam kako umire na cesti, vidjela sam njene male oči u posljednjem pogledu.
Maleno oko što gleda u prazno i glavicu koju spušta na cestu.
Činilo mi se kako nikada nećemo proći autom kraj umiruće kune na cesti.
U jednom trenu poželjela sam zaustaviti se i slikati je, a onda sam se užasnula sebe.
Sjetila sam se alpinista koji je umirao od plućne embolije, a nitko mu nije pomogao.
Nisu stigli, snimali su njegove zadnje trenutke.
U što sam se to pretvorila?
Dugo smo šutjeli zatim.
Poslije Zagreba počeo je pljusak na autocesti.
Nakon pljuska došla je dvostruka duga.
Tada sam poželjela protrčati ispod duge i postati dječakom.
Početi sve iznova, kao neki bolji čovjek.
Nije mače, već je kuna, ali...u spomen.
Post je objavljen 28.06.2010. u 22:43 sati.