Bijelo rođenje
Gospodin Angelus življaše u predgrađu sa svojom suprugom, plemenitom gospom Angelus, i njihove dvije kćeri, u lijepoj maloj kući snježno bijele fasade sa dva raskošna bora ispred pročelja kuće koja su zakrivala pogled na prozore njihovih spavaćih odaja.
Gospodin Angelus bio je radišan čovjek koji je slobodne trenutke provodio kuglajući sa braćom u susjednome gradu, dok se gospa Angelus družila sa njihovim ženama uz zvuke televizora, izmjenjujući recepte za kolače i vezući goblene.
Njihova starija kći udala se za mladoga Nijemca, crnokosog, brkatog, markantnog gospodina Käsea i u doba kojim započinje ova bezimena priča, imala je s njim već jednu kći, malenu Faunu. Gospodin Käse obožavao je svoju ženu, obasipa ju je raznoraznim darovima, svakodnevno ju nastojeći iznenaditi nekakvom sitnom gestom pažnje. Ona ga je zauzvrat voljela onoliko koliko jedna žena može voljeti jednoga muškarca; bio je njezin ljubavnik, prijatelj, brat i otac, skladna muževna pojavnost koja je sjedinjavala sve njezine težnje.
Mlađa kći gospodina Angelusa zabavljala se sa skromnim gospodinom Dadaom tijekom nekoliko mjeseci, nakon što ga je upoznala kao ambicioznoga zaposlenika sestrina supruga. Neočekivano sasvim, jednoga se dana u srpnju 1989. godine, pojavila pred strogim gospodinom Angelusom i obznanila njemu i majci kako se ubrzo udaje za gospodina Dada i da se trebaju radovati unučetu za nešto više od pet mjeseci.
Gospodin i gospa Angelus, iako prvotno u šoku, odlučili su svojoj kćeri i novostečenome zetu izgraditi kuću u vlastitome dvorištu kako bi bili na raspolaganju svo vrijeme novom članu obitelji koji je bio u dolasku. Angelus i Dada ubrzo su razvili odnos oca i sina, a gospa Angelus je oba svoja zeta prigrlila kao vlastite sinove uživajući svo vrijeme u sreći svojih kćeri unutar zajednica koje su si odabrale.
Ljeto koje su proveli družeći se, ispijajući kave u dvorištu gospodina Angelusa, još će godinama kasnije prizivati u sjećanjima raznježeni i sa suzama u očima.
Nekoliko dana iza Božića, dok su gospa Käse i gospa Dada sjedile u toplom dnevnom boravku gospe Angelus i promatrale kroz prozor snijeg koji je grlio čitav vidljiv horizont, gospa Dada osjetila je vlaženje prepona i naslutila da je stigao čas dolaska malenoga bića koje je nosila u sebi tada već nekoliko dana duže od devet mjeseci. Užasnuta bolovima obratila se ljubljenoj sestri moleći je da ju odveze u bolnicu te da obavijesti gospodina Dada da je postao otac.
Čitavu se noć koja je uslijedila borila s trudovima zaprepaštena, sama u bolničkoj sobi - pojava specifična za blagdanska razdoblja, patila se, znojila i u rano svitanje na Silvestrovo, smeđooka djevojčica je grlato najavila svoj slavni dolazak.
Gospodin Dada pod prozorom je opijen pjevao dvama ljubavima svojega života ponosan, svjestan da je sav njegov život oformio smisao u prvom vrisku malene Narcise.
Neka pazi kako vozi
Godina koja je uslijedila donijela je još jedno veselje kada je u kolovozu 1990. gospođa Käse malenoj Fauni pridružila plačljivu sestricu Floru.
Fauna je voljela svoje malene sestrice. Nerijetko bi u tišini promatrala Narcisu i Floru kroz prečkice na kolijevci kako mirno spavaju. Osjećala je odgovornost starije sestre premda je imala manje od dvije godine; one su bile još sasvim majušne, a njezin je zadatak bio postepeno ih uvesti u svijet koji je već dobro poznavala kao harmoničan suživot pripadnika obitelji Angelus, Käse i Dada.
Obiteljsko je blagostanje završilo s prvim koracima malene Flore. Rat kojega su se bojali svi pripadnici obitelji, ali i naroda u njihovoj neposrednoj okolini, uzeo je svoj danak sa smrću gospodina Käsea.
Gospa Käse bila je shrvana; svakim pogledom na svoje malene djevojčice, osobito Faunu koja je čitavim svojim licem, gustom crnom kosom prikazivala svojega mrtvoga oca, gospođa Käse kao da bi nanovo umrla iza ljubičastih podočnjaka i očiju crvenih od suza. Flora se tada teško razboljela, danima se previrala u vrućici, a liječnici nisu mogli utvrditi uzrok njezine iznenadne bolesti. Gospa Käse jedva se nosila sama sa sobom, a kamo li sa bolesnom djevojčicom. Primijetivši to, njezina sestra, gospa Dada privremeno je preuzela njezine majčinske dužnosti: kupala je djevojčice skupa sa Narcisom, vodila ih u šetnju i u posjete baki i djedu Angelusu.
Gospa Dada tugovala je za gospodinom Käseom onako kako se tuguje za starijim bratom, dostojanstveno, nastojeći njegovim najbližima olakšati sve formalne obveze glede nadolazećeg pogreba i karmina iza njega. Srce joj se drobilo u grudima kada je preuzevši ulogu svoje sestre, u pratnji gospodina Dada i samoga vojnika, išla u vojarnu identificirati ostatke sestrinoga princa. Svojega je prijatelja prepoznala po bijelom svilenom rupcu i skupocjenom zlatnom satu koji je dobio na dar od njezina oca, gospodina Angelusa, kao znak dobrodošlice u njihovu obitelj. U tim je trenucima blagoslivljala nebesa i kršćanskoga Boga što joj je sačuvao gospodina Dada od takve stravične sudbine.
Prvoga jesenjega jutra, mjesecima nakon tragedije koja ih je snašla, gospodin Dada je uz prvu kavu toga dana na dvorištu Angelusovih svojoj drugoj majci, gospi Angelus, zamišljeno i nježno rekao:
- Gospo, čuvajte svoju kći. Čuvajte moju Narcisu.
- Što ti je, sine? Zašto govoriš tako tužno? - upita ga gospođa Angelus samilosno ga gledajući.
- Ništa, gospo. Samo mi obećajte da ćete ju čuvati. Ne želim ju sada buditi. Recite joj da pazi kako vozi dok me nema. - odgovori joj on ustajući se sa stolice i ljubeći dragu gospu Angelus u čelo.
Sjeo je u vojni auto, otvorio prozor, mahnuo punici i odvezao se prema vojarni. Nikada se iza toga više nije vratio.
Fićo ispod prozora
Tijekom rata, gospodin i gospa Angelus morali su napustiti svoju lijepu malu kućicu snježno bijele fasade sa dva raskošna bora ispred pročelja kuće, i smjestiti se u satelitskom naselju u blizini susjednoga grada. Iz raskoši vlastitoga ognjišta prebjegli su u ruševnu kuću bez sanitarnoga čvora i električne struje. Gospodin Angelus, snalažljiv kakav jest, izgradio je svojevrstan generator koji je proizvodio dovoljno električne struje za napajanje tih nekoliko sobičaka. Izgradio je i poljski wc, a kupali su se na hodniku polijevajući jedno drugo naizmjence vodom.
Njihova kći, udovica Dada, s malom Narcisom uselila se kod sestre, udovice Käse, i njezinih kćerkica, ne bi li jedna drugoj davale snagu potrebnu za preživljavanje teških trenutaka koji su ih snašli i pružile svojim princezama najbolju verziju sretnoga djetinjstva koja je u njihovoj situaciji bila moguća. Uistinu to i jesu postigle, male su se vragolanke ipak najčešće smijale.
Igrale su se, doduše, prilično morbidnih igara jer su igre oponašanje svijeta koji djecu okružuje, a svijet koji je njih okruživao raspadao se nad njima. Ponekad bi Narcisa bila pokojnik, a Fauna i Flora nadvile bi se nad nju, prekrstile se i združenih dlanova recitirale očenaše. Ponekad bi bile junakinje sa maramama svezanim preko čela i maskirnim bojama po licu koje samom svojom pojavom i jednostavnim kung-fu trikovima zaustavljaju sve borbe i prekidaju rat; baka i djed vraćaju se u svoju kuću, očevi ustaju iz grobova u kojima su do tada gledali prijenose dnevnike i svi žive sretno i zadovoljno do zauvijek.
Fauna je prva krenula u vrtić, a Narcisa i Flora najviše su vremena provodile kod gospodina i gospe Angelus, sa djedom popravljajući i projektirajući sve čega bi se dosjetile.
Ispred izbjegličke kuće Angelusovih stajao je pokvareni crveni fićo na koji ih je gospa Angelus višestruko upozoravala govoreći da ne ulaze unutra jer same nisu dovoljno snažne kako bi otvorile vrata iznutra.
Jednoga ljetnoga dana ipak ih je savladala dječja igra i nehotice su se zaključale unutra. Flora je plakala, a Narcisa ju je nastojala smiriti govoreći kako će ih prije ili kasnije netko ipak pronaći i kako neće svoje kratke živote skončati unutar malenoga crvenoga čudovišta. Kada se Flora umirila, zajedno su smišljale nove teorije za osvajanje stare obiteljske kuće, nakon čega su pričale o letu na Jupiter.
Već se smračivalo i Flora je klonula u Narcisinom zagrljaju natečenih očiju od plakanja. Njezine smeđe lokne stapale se sa grudima četverogodišnje Narcise sasvim sestrinski, povjerljivo i nježno do te mjere da je Narcisa znala da je veza između njih ona koju ne prekidaju životne okolnosti, budući muževi, različiti gradovi... Flora je zauvijek od toga trenutka bila njezina štićenica, maleno biće za koje je odgovorna, biće kojemu polaže život u ruke.
Pronašla ih je gospa Angelus oko 20:00 sati zagrljene i usnule, izbavila ih je iz ralja crvenoga fiće ne govoreći im nikakve prijekore jer je znala da je sve što su proživjele u tih nekoliko sati sasvim dovoljna kazna i da bi dodatne sankcije bile tek nepotrebna potvrđivanja autoriteta.
Gledala ih je spokojne i vesele gdje se u dnevnom boravku oslanjaju na gospodina Angelusa koji je sa kauča gledao neku informativnu emisiju, misleći na sveprisutnu jezu u odgoju djevojaka bez očeva. Gospodin Dada i gospodin Käse kao da su se tada nasmiješili iz očiju malenih unuka govoreći joj:
- Majko, sve će biti u redu.
Istraživači
Flora i Narcisa bile su izrazito znatiželjna djeca, a njihova je znatiželja doživjela svoj klimaks sa tajnim paktom kojim su se obvezale na saznavanje svega što je moguće saznati o mikrosvemiru oko njih. Narcisa je upravo zato sa svojih bijednih četiri godine natjerala gospu Dada da ju nauči čitati i pisati; morala je evidentirati sve što otkriju i saznaju kako bi sve informacije imale na uvidu svaki puta kada to bude potrebno.
Curica je brižno vodila evidenciju svih njihovih aktivnosti od hrane za doručak, preko igara sve do doba dana u kojemu bi ih gospa Angelus okupala i spremila u pidžame. Narcisa je nepodopštine marginalno navodila bojeći se visokih tonova majki koje bi eventualno mogle pročitati neki od njezinih zapisa.
Nekoliko dana prije Božića, gospa Angelus toplo je obukla unučice u skafandere ispod kojih su bile umotane u pletivo, ostavivši samo njihove velike oči na vjetrometini kako bi se mogle nesmetano kretati kada izađu van. Snijeg je bio visok, ali njih su se dvije neumorno probijale kao u Sienkiewiczovom romanu ne posustajući pred bijelom preprekom ni u jednom trenutku. Dođoše tako do oraha koji se nalazio na samoj sredini bašče i odlučiše se odmoriti sjedeći u snijegu. Sjele su oslanjajući se na stablo prekriveno smrznutom mahovinom i stišale se kao da prirodna harmonija bjeline to od njih traži. Ubrzo je tišinu prekinulo cvrkutanje koje je dopiralo sa suprotne strane drveta.
Iako Narcisa nije bila osobit ljubitelj životinja, popustila je Florinim inzistiranjima da se pobrinu za vrapčiće. Oko njihova gnijezda na zemlji omotala je pleteni crveni šal ne bi li na taj način makar malo ugrijala ptiće prozirne kože. Flora je pronašla u snijegu okrhnuto dno staklenke dovoljno duboko da u nj uspu malo vode za uplašene životinjice i povukla Narcisu za sobom do potoka koji je tekao iza bašče.
Dok su se borile sa snijegom, Narcisa je ponavljala kako je sve što čine loša zamisao i kako će se djed i baka ljutiti ako saznaju da su tako daleko zalutale u svojim igrama, ali Flora je ustrajala. Kada su došle do potoka nagnula se da zagrabi vodu, ali bujica ju je povukla i pala je u potok. Jedva držeći se za nekakvu grančicu zapomagala je onoliko glasno koliko joj je voda s kojom se borila to dopuštala. Narcisa je pohrlila izvući ju i povukla njezinu mokru ručicu najsnažnije što je mogla. Uspjela je izvući svoju sestricu iz vode. Flora je pala u njezin zagrljaj uplakana, a već trenutak zatim ubrzanim je korakom bila na putu prema kući urlajući iz svega glasa.
Gospa Angelus koja je u to vrijeme u dnevnom boravku pravila ručak, čula je strašnu vrisku i potrčala prema bašči iz koje je dolazila uplakana Flora u odjeći s koje se cijedila voda.
- Što je bilo? O Flora, što si učinila Flora? Flora što je bilo? - u nevjerici je ispitivala svoju unučicu.
- Narcisa me gurnula u potok. - kroz suze reče Flora hoteći svu svoju krivnju usmjeriti prema starijoj sestrični.
Gospa Angelus bijesna i u strahu utjera djevojčice u kuću, a Narcisu zatvori samu u spavaću sobu. Djevojčica je tada čvrsto odlučila ne izdati stvarnu priču gospi Angelus jer je shvaćala da bi se sankcije koje joj slijede usmjerile u Florinom pravcu, a kodeks starijih sestara nije joj dopuštao takvo nesmotreno ponašanje. Shvaćala je nepobitno da ju je Flora izdala, ali istovremeno je razumjela njezin strah koji je proizlazio iz susreta sa smrću, suočenja s koncem u četvrtoj godini.
Sestre su krhke, sestre griješe. Sestre su dužne snositi odgovornost - to je njihova božanska vokacija.
Mama, jesam ja ovca?
Jesen uoči sedmoga rođendana, gospa Dada, upisala je Narcisu u osnovnu školu. Ratno se stanje smirilo pa su se ona i njezina kći preselile iz stana gospođe Käse u stan na drugoj strani grada. Ona je pronašla posao i uspjela namaknuti dovoljno novaca za sasvim pristojnu egzistenciju sebe i svoje kćeri.
Narcisa je u školi bila daleko ispred svoje generacije: pisati je naučila par godina ranije, kao i čitati, pa joj je najčešće bilo dosadno prelistavanje slikovnica na koje se svodila propisana školska lektira. Zanimljiva joj je bila jedino matematika, a vjeronauk uopće nije razumjela.
Taj im je predmet u školi predavala stroga časna sestra Jelena. Na jednome od sati govorila je kako su ljudi stado Božje i ispričala im je priču o pastiru koji napušta stado ne bi li pronašao jednu izgubljenu ovcu. Djevojčica nije razumjela što im ta žena govori i kakve to veze ima sa Bogom.
- Mama, jesam ja ovca?- pitala je majku koja ju je taj dan pokupila iz škole.
- Nisi, sine. - uz osmijeh joj odgovori gospa Dada ni ne pomislivši na što se Narcisa referira. Stavila je to pitanje u kategoriju 'dječja posla'.
Post je objavljen 28.06.2010. u 14:32 sati.