Marketing
Billy Idol: itekako dobar
Billy Idol, InMusic/ Hala Tivoli Ljubljana, 22./24.6.2010.
Istina je da nam je Billy Idol došao u goste jako prekasno, mnogo previše godina nakon svog superstar statusa, i također je istina da je okupljanje na ovakvim koncertima obilježeno velikom dozom nostalgije. Isto tako, većina je, naročito onih ne previše zainteresiranih, u takvim slučajevima odmah spremna sipati drvlje i kamenje na izvođača.
Billy je prvo dva dana ranije nastupio na InMusic festivalu kao headliner prvoga dana, sakupio odokativnih 15.000 ljudi i angažiranom promatraču pokazao kako (za razliku od lanjskog nastupa The Culta) čovjek možda nema neki novi materijal ili spomena vrijedan, ali da ima bio bi opet na vrhu. Međutim, naravno da se našlo nekoliko „uglednih“ komentatora koji su spremno popljuvali nastup. Nastup je bio tako loš, da sam (prvobitno neplanirano) još prije kraja istoga spremno odlučila otići na Billya u Ljubljanu, a da uopće nisam bila neki veliki njegov fan niti ja u pravilu koga gledam nekoliko puta zaredom u kratkom roku ako za to nemam dobar razlog ili dobar nos. Ono što je Billy s bendom dao publici na Jarunu bilo mi je dovoljno da namirišim da će u Ljubljani biti ono pravo. I bilo je. Eksplozija.
Prije par godina nanovo „sljubljeni“ Billy i gitarist Steve Stevens opet su jedan drugome donijeli onu nekadašnju magiju zajedničkog nastupa i da se mene pita ta dvojica ne smiju nastupati jedan bez drugoga. Uz to je Billy okupio izvrsnu i markantu ekipu za prateći bend i taj je sastojak dao dobitnu kombinaciju.
Dvorana je bila dupkom puna, vjerojatno isto rock punk nostalgičara, ali vidjela sam i dosta mladih, sve u svemu dosta šarena publika, koja je dolazak Billya na stage pozdravila gromoglasno i to je bilo to - znao si odmah kakav će ovo biti koncert. Meni je uvijek neobično vidjeti ljubljansku publiku na tribinama na nogama od prvog takta - to se ne događa baš jako često.
Krenulo je s „Dancing with myself“
i dalje sve hitovi uz jednu-dvije Billyevog starog benda Generation X (Ready Steady Go), „Flesh for Fantasy“, pa odlično izvedene laganice „Eyes without a Face“ i „Sweet Sixteen“, uz „Rebel Yell“ lom u Tivoliju, a urnebes na izuzetnoj izvedbi „Blue Highway“ i Stevensovom soliranju, ali soliranju koji ne ide na živce, jer ono što radi Stevens i još nekolicina velikih gitarista – to je soliranje koje ti diže adrenalin, a ne ubitačno „pilanje“ solažama. Set lista skoro ista kao u Zagrebu, ali je jače djelovala.
Na bisu akustična legendarna „White Wedding“, a onda uz strašan bubnjarski uvod Jeremya Colsona u ubitačni tempo za kraj „Mony, Mony“. Za nekog tko ima daleko preko 50 godina, ovakav tempo i sigurnost nastupa i naročito vokala koji i dan danas Billy Idola služi besprijekorno – naz nanje i ravnanje mlađim generacijama, nebitno kojeg muzičkog opredjeljenja.
Ono što mi je jako nedostajalo u Tivoliju je kvalitetan zvuk, koji je na InMusicu bio maltene savršen, još mi je dugo šumilo u glavi nakon koncerta i meni jako drage „Hot in the City“, „Craddle of Love“ pa i „Catch my Fall“. Ipak, i bez njih to je bio ...da baš, strašan koncert.
Post je objavljen 25.06.2010. u 19:12 sati.