Sjedim ti u krilu...onako, nepristojno, prebacila sam noge oko tebe i sjedim okrenuta prema tebi, pripijena uz tebe. Prstom crtam liniju na tvom vratu, točno ispod uha. A onda se polako približim i isti taj put pređem usnama...sasvim lagano, tek toliko da te dodirujem...lagano škakljam dahom. A onda sasvim lagano gricnem resicu tvog uha. Pa se odmaknem i pogledam te onako vragolasto, zaigrano dok se smijem...a onda sve ovo ponovim još sporije, još laganije ispod drugog uha. Sve dok se onako ne streseš od ugode. I pogledaš me onim izgubljenim pogledom. I onda me čvrsto primiš s obje ruke za glavu i ljubiš kao da nam je to posljednji put. Onako....kao jučer. I onda se ja gubim i gledam te izgubljeno...i smijem se zato da mi se ne otme koji uzdah užitka.
Ili...sjedimo na klupi i gledamo fontanu ispred nas. Naslonio si glavu na moje rame a ja prstima prolazim kroz tvoju kosu. I uživam lagano te češkajući dok te slušam kako govoriš da si umoran i kako je glupa ta fontana koja samo radi buku i zašto ne šuti. A samo želim da me opet ljubiš...i ljubiš...
Ili me nenadano dohvatiš i podigneš u krilo. Nemaš pojma koliko to volim. Nikada me nitko nije dizao i stavljao u krilo prije tebe. To je nešto samo naše...i prekrasno.
Samo te slike vrtim u glavi večeras. I osjećam i čeznem. I nadam se da neću još dugo čeznuti za dodirima, poljupcima. Za time da sada ležiš tu kraj mene, da ležim u tvom zagrljaju i samo uživam...u dodiru tvoje kože na mojoj, u tvom dahu u mojoj kosi. U namještanju što bliže uz tebe. U maženju i poljupcima prije sna.
I najljepšim buđenjima...
Strpljenja...još samo malo...
Post je objavljen 26.06.2010. u 19:14 sati.