Marketing
...ili se ne bliži kraju?
14. dan - petak 16.4. - zadnji dan...not
Danas je dan kad ionako više ništa nećemo doživjeti u Japanu, samo ćemo kupit suvenire i to je to. Tako da smo otišli na točno zacrtana mjesta i kupovali. Sve je bilo u redu, a onda smo se malo zadržali u Akihabari, između ostalog u već spominjanom dućanu s veličanstvenim odjelom pornografije te u indijskom restoranu gdje konačno ima vegetarijanske hrane. Ali ljute. Otkrivamo Naan (vrlo fini kruh/pogača) što je vrlo moguće napokon ona kap koja je falila da nas dovoljno zainteresira za put po Indiji.
Nakon finog curryja i obavljenog šopinga odlazimo u Mori Art muzej. U muzeju je u tijeku svojevrsna retrospektiva mladih japanskih autora koja nas ostavlja gotovo bez riječi. Njihova je umjetnost jednostavno prokleto svježa i predobro izgleda. U muzejskom dućanu kupujemo kekse s motivima Yayoi Kusame. Kusama je mentalno poremećena japanska umjetnica svjetskog glasa koja, kao i Lo, jako voli točke i boje.
Ova instalacija sastavljena je od većinom kućanskih aparata (i auta) prepravljenih u muzičke instrumente koji zajedno proizvode skladnu i ritmičnu muziku. Jako kul.
Prije odlaska obavezno se moramo slikati na Ginza Yon Chomeu iliti njihovoj poznatoj zebri. Ta je zebra i na naslovnici naše knjižice o Tokiju. Kasnije smo skužili da je na naslovnici naše knjižice o Tokiju zebra iz Shibuye na kojoj nam se nije dalo slikati. Ma nema veze, ajmo doma. Rezerviravamo Naritu express za nekih 6 ujutro, imamo rani let. Dolazimo u hotelsku sobu. Ja najavljujem recepcioneru da sutra idemo, posuđujem vagu za kofere, a Lo svakog pakira na težinu 19.5 kg jer smijemo nositi kofere težine do 20 Kg. Prokleta Lufthansa.
Roditelji opet gnjave s tim nekim vulkanom pa provjeravam let na internetu - cancelled. Mater. Zovem Lufthansu. Nitko se ne javlja, njihova japanska služba od 0-24 radi od 9 do 20. Zovem našu Lufthansu u Hrvatskoj putem skypea. Kažu da se obratim japanskoj, oni mi ne mogu pomoći. Odjeb. Odjeb i ja njima. Javljam recepcioneru da nećemo mi sutra otić i da nam rezervira i subotu. Visimo na mreži, ne saznajemo ništa pametno i odosmo spavati.
15. dan - subota 17.4. - 1. dan zatočeništva
Ujutro nismo otišli na aerodrom, na netu savjetuju da nema potrebe bezveze ić na aerodrom. Zovem Lufthansu u Tokyu, nude mi let 2.5., a mi trebamo letiti danas, 17.4. Suzdržavam se od psovanja Japancima i natežem se sa ženom i nekako uspijevam isposlovati da se vratim 23.4. Ni govora o smještaju, kamoli bukingu putovanja nekom drugom zrakoplovnom linijom, recimo Talijanima ili Turcima... Đubrad. Naravno nije đubre jadna ženica koja je umalo briznula u plač od toga što sam ju zamolio da li je moguće da me vrati u Europu ranije od 2.5. Cijeli taj razgovor trajao je nekih sat i pol jer je call centar naravno totalno preopterećen.
Nakon toga se vozimo na aerodrom jer nam ionako JR Pass vrijedi još danas pa nas odlazak do aerodroma ništa ne košta. Možda na licu mjesta ipak uspijemo srediti nešto bolje. Iako 23.4. zvuči bolje od 2.5., to je još uvijek tjedan dana više od planiranog, što za sobom povlači kašnjenje na posao od tjedan dana + izdašan trošak. Na aerodromu začudo kažu da imaju avion sutra, ali moramo otkazati onaj let od 23.4. da bi nas mogli staviti na taj sutrašnji, 18.4. što je naravno malo riskantno jer nije sigurno da će ovaj sutrašnji poletiti. Ali mogao bi pa bukiramo taj avion. No za taj avion moramo biti na aerodromu točno u 6:00 ujutro što je nemoguće ako krećemo iz Tokya. Pitamo za smještaj. Naravno, kažu da se sami pobrinemo.
Lo piše hrvatskom veleposlanstvu (na telefon se nitko ne javlja) s molbom za savjetom, kako pronaći alternativni način da se vratimo, a i neki smještaj. Al vikend je, ne očekujemo da će nam se itko javiti. Vraćamo se u Tokyo i postaje nam jasno da smo uzalud uzeli i platili hotelsku sobu (po višoj cijeni) jer ćemo ionako noćiti na aerodromu. Plaćamo u hotelu, prtimo kofere i nazad na Naritu. Na aerodromskim informacijama se naivno raspitujem ima li koji hotel slobodan u blizini, ali naravno da nema. Đubrad. Đubrad Lufthansa. A po netu čitam da su dužni ovo, dužni ono, al čitam da su i ostale aviokompanije iste (čast izuzecima o kojima čitam)...
Japanci su malo izvan sebe što imaju dvjestotinjak ljudi na aerodromu s kojima ne znaju što bi. Ne možemo biti bilo gdje nego nam daju neki kutak gdje se svi smijemo smjestiti. Redovito nas obilazi redar na segwayu, ali nam baš ništa ne nude. Lo i ja se gnjezdimo po klupicama, i spremamo na spavanac. Snimaju nas neke kamere. u 23h se gase svjetla.
16. dan nedjelja 18.4. - 2. dan zatočeništva
Probudili se mi na aerodromu i u 6 i nešto saznali da nema leta. Ne zato jer su nam to rekli nego zato jer smo ih vukli za rukav. Masa ljudi čeka i ne dobija baš nikakve informacije. Na televizijskom ekranu vijesti i Lo prepoznaje nas dvoje na vijestima. Ništa, uplatio sam 500 yena za internet (dana 18.5. dolazi mi prijava na poslu da je u Zabi nešto pošlo po zlu. Kužim da je nešto puklo jer im je stigla transakcija iz Japana s predugom adresom. Transakciju je napravio Z.P., na aerodromu, na 500 yena. Umro sam od smijeha kad sam skužio da sam sam sebi iz Japana zadao posla. Veselo rješavam prijavu i kužim da je do greške došlo jer su biseri Japanci krivo spelovali Shibuyu kao Shibunya što je uzrokovalo jedno slovo previše u adresi) pa smo malo surfali u potrazi za bilo kakvom suvislom infromacijom, sad već malo očajni što smo otkazali let 23.4. jer tko zna za koji ćemo se datum sada ogrepsti.
Osoblje Lufthanse na aerodromu nas ne želi prebukirati nego neka to obavimo call centrom. Mater. Nema veze, sjedam za telefonsku govornicu i zovem srećom besplatni call centar. Ludom srećom, dobivam ih točno u 7 ujutro kad im počinje radno vrijeme i još luđom srećom uspijevam dogovoriti let za 23.4. Doduše samo do Minhena, ali to me ne muči, do Zagreba ću i skejtbordom ako treba. Naravno, kažu da mi neće vratiti pare za let do Zagreba. Mater.
I tako se pokisli, nakon još jednog cinnamon melta u McDonaldsu, vraćamo u hotel kojeg smo ovaj put preko neta (jer je tako cijena niža) rezervirali za još pet dana. Naravno, to nam nije Lufthansa platila. Mater. S obzirom da je check in tek u 15h, ostavljamo kofere na recepciji i odlazimo u Yoyogi vidjeti Elvise. Dvije nedjelje smo ih propustili pa sam zaključio da je to urok i da ne možemo kući dok ne vidimo Elvise.
A u Yoyogiju prava Elvis fešta s nekoliko skupina Elvisa i predivno vrijeme kakvo još nismo imali u Tokyu. Jedna majka objašnjava dječici kako je Elvis bio popularan pjevač i kako se ovi Japanci ovako oblače da bi ga imitirali. Djeca pitaju da gdje su onda Michael Jacksoni. To se bome i ja pitam. Pa kad smo već zatočeni u Tokyu, ne mogu reći da je to najgore mjesto di se može zaglavit. Pa nek nam je bar lijepo onda.
S obzirom da smo potrošili svu čistu robu, lijepo je da hotel daje besplatno pranje veša u samoposlužnoj veš mašini. Doduše sušenje košta 100 yena (6kn) za 20 minuta, ali tri kovanice i nisu neki trošak. Uz gomilu čistog veša i visenje na internetu ne bismo li dobili kakvu nadu za povratak, odosmo na spavanac.
17. dan ponedjeljak 19.4. - 3. dan zatočeništva
Primijetite uši na autobusu! :)
Ujutro smo otkrili da su bili testni letovi i da će se ovaj tjedan letit pa nas ponijelo dobro raspoloženje. Izašli oko podne gladni iz sobe u potrazi za hranom i pedeset metara od hotela nabasali na odličan indijski restoran gdje smo pojeli ogromne zdjele ljutog špinata s ljutim curryjem i rižom, zaliveno Maharaja pivom (podsjeća na Karlovačko iz zlatnog doba mog djetinjstva) i još nekim complimentary pićem.
Takvi punih želuca otišli smo do Senso Ji hrama čisto da ne bi ispalo da nismo išli u Asakusu. Hram je ustvari vašar. Na tom vašaru sam usnimio kamerom nešto što očito nisam smio pa je istrčala baba i uhvatila me za ruku kojom držim kameru i počela vikat "Kato, kato, kato!". !?. Valjda "Cut, cut, cut", ko filmski režiser. Zahtijevala je od mene da pobrišem taj video. Rado bih ga pobrisao da ne snimam sa smećem zvanim Toshiba Camileo P10 što je najgori komad potrošačke elektronike koji sam ikad imao u rukama, ali dobili smo ga kao poklon uz MAX TV pa eto. Uglavnom, baba nešto viče, a ja nikako da skužim kako se briše video. U međuvremenu sam slučajno uslikao neku fotografiju tom kamerom i onda ju slučajno i obrisao. Pisalo je No File (jer nije bilo više slika) i to je izgleda zadovoljilo babu. Eto ti sad babo, sad ću namjerno objavit tvoj video na internetu pa se onda deri "Kato Kato". Ako ikad uopće i saznam što sam to usnimio, možda je šmrkala kokain. Od tamo se vidi smiješna zgrada Asahija (firme koja proizvodi pivo). Dojma sam da je u Tokiju velik broj dosta hrabrih arhitektonskih primjeraka.
Nakon toga smo se ukrcali na brod i plovili rijekom Sumidom, što je bilo lijepo, ali nam je bilo zima. I nije neka fora, bolje je po Londonu ili Parizu, ali treba probati kad smo već tu. Vraćamo se u sobu gdje čitamo mailove, između ostalog i onaj s posla gdje nam šefovi javljaju da je katastrofa na projektu na kojem i Lo i ja radimo i da meditiramo za njihovu sudbinu. I onda napišu PS da je sve zajebancija i da se sve kreće začuđujuće glatko. Mater. Skypam se sa šefom, malo se brifiramo i tako to, a onda pijem Chu-Hi od limuna.
U jednom trenutku skužimo da bi mogli do Shibuye na koncert nekih indie grupa. Neki Francuzi koji zvuče ko Coldplay i neki Japanci koji zvuče ko Sigur Ros. Sviđa nam se što čujemo na myspaceu pa brže bolje odlazimo u klub O-nest u Dogen Zaki u Shibuyi. Klub se nalazi na 6. katu, a koncertni mu je prostor na 5 katu zgrade. Ovi Japanci stvarno sve imaju organizirano vertikalno. Plaćamo upad 9000 yena (540kn!!!) za nas dvoje. Računam da je nas 60 u klubu donijelo prihod od nekih 18000kn. Ne računajući cugu, a pivo je 30 kuna. Promatram savršenu opremu kluba, rasvjetu, side monitore(!) i hrpu drugih detalja. Lako je bit bogat i imat scenu, mislim si. I razmišljam o tome kako neću vidjet Why? 21.4. u Zg. I bogzna hoću li se sresti s Deerhoofovcima 27.4. koji su me ljubazno obećali staviti na popis.
Poslije koncerta se kratko družimo sa sviračima. Francuzi su se rasplakali jer im je bilo jako lijepo svirat. Tak sam se i ja skoro rasplako u Murskoj Soboti kad sam svirao sa svojim bendom Kimiko. Kad god naiđeš na profesionalizam uvijek te to nekak dirne. Tak ću se još jednom rasplakat, ali iz suprotnih razloga kad kročimo nogom na Balkan.
Post je objavljen 26.06.2010. u 16:33 sati.