Oc.
Savršenstvo u samoglasniku koji imponira suglasniku;
imponira mu mladost, imponira mi zaigranost.
Čuju oči, čuju sve što se u zvuku ne kaže.
Katkad znamo da oni znaju da mi znamo da oni znaju.
Simpatično, 'pravimo se glupi'. Mušice na zidovima. Zidovi sa ušima.
Manifestacija.
'Ono što otkriva nešto drugo', simptom.
Blagi kašalj kada se ovlaže nogavice na kiši,
temperatura kada se odjeća sljubi s tijelom.
Kao majka, govori o tušu, toploj odjeći, komoditetu.
Poslušam. U pravu je. Već nekoliko puta.
Pas.
Ništa kod ljudi nije bezuvjetno. Privrženost, skuplja je od svake taštine.
I privremena, ako je razuman čovjek u pitanju. Neobuzdana. Prolazna.
Nije nemoguće odlučiti se za stočara
koji će ostaviti žig na butinama. Ipak, takve se stvari odabiru.
Emocionalnost.
Kada ne bih koristila riječi, proizvodila bih tupu, BEZznačajnu buku,
buku u komunikacijskom kanalu. Nalik lavežu, cvrkutu.
Podanik spominje taktičnost. Ne vjerujem u taktičnost.
Istina ili jest ili nije. Nema polovične istine. Sivo nikada nije sivo.
Ne bježim uzalud od teških riječi. Poezija, poetika, obje su riječi.
Shvatljive. Jednostavne u svojoj kompleksnosti.
Može se misliti da se zna. Ne može se znati da se misli.
Bez riječi na slova koja ne volim. Koja lažu. Koja sama vjeruju da su istinita.
Vjernost.
Eh, pašče. Svi otkidaju na vjernost. Kao da se s aksezom rađamo.
Tko se diči suzdržavanjem pred trpezom punom delikatesa?
Onaj tko u hladnjaku čuva blagdanske komade,
posegne za njima dovoljno često da im okusa ne zaboravi,
dovoljno rijetko da ih poželi. Ni vode ne pije onaj tko žedan nije.
Motivacija.
Reče on, Ljubavnik reče - ne definira. Nastoji potaknuti.
Žena nije perpetuum mobile.
Bicikl. Kreće se kada mu okreneš pedale.
Knjiga smisla ima samo kada ju čitaš. I tumačiš.
Daješ joj njezino kroz svoje. Dlanovi i oči i riječi.
Katkad mi se pričinjava da sam to i sama pomislila.
Suradnja.
Odgovor. Replika! PRIGOVOR! Dijalog, ipak, dijalog.
Zašto ljudi koji ti pokušavaju objasniti nešto na nepoznatom jeziku
uvijek viču? Drame. Viču. Lamataju rukama.
Smiješno je. Katkad je dovoljno uprti prstom
i čovjek će pogledati. Razumjeti.
Gdje je buka nema ljudi. Parlamentarizam. Sjećam se,
morala sam 500 puta napisati definiciju u bilježnicu.
Pametnom dovoljno da ne upada u riječ. Ili išće gledanje.
Od eksplozija se bježi. Akcijski se junaci ni ne osvrnu.
Sjever.
Šutnja je hladna. Topla u svemu ledu.
Bliska. Daleka.
Rijetki znaju otopiti led da ne razliju kapi
čitavim svojim rukama. Da ih ne boli jezik.
Jednom sam rekla da mislim da je pakao polarni.
Ljubavnik je, znam, iblis. Svecima se ne sjaje oči.
Ja sam Nefil. I sve je u redu. Dok god to imam na umu.
Sveci ne nose toliku čovječnost. Zato ih se i slavi. Neljudskost.
Bijelo.
Kao kada kažu da je nebo plavo, a ti jasno nazireš sve nijanse,
sve akromatsko. I ne možeš dugo gledati jer boli.
Ozljedi rožnice i osjećaš pritisak iznad ušiju
jer ti lubanja ne da disati. Ne možeš se suspregnuti od vriska.
A ipak ne vrisneš. Nije pristojno vrištati.
Ljudima je vrisak poziv u pomoć. Zato oči vrište.
Kada ih zatvoriš i u mraku si. Svejedno, osjetiš crvenilo bijeloga
što želi poljubiti tvoje zjenice.
Čak i sasvim malo.
Ne znaš izvor te bjeline, ali te on zove. Prodire i uzima.
Stvaranje.
Baš kao što je rekao.
Post je objavljen 23.06.2010. u 17:31 sati.