Marketing
Vukovar, Nuštar, Okučani, Gospić, Kašić, Dubrovnik, pa Turanj na kojem se sad nalazimo mjesta su često spominjana tijekom domovinskog rata, tijekom najvećih bitki za slobodu jedine nam domovine. Niski tih mjesta koja su svima ušla u uho kroz vijesti sa bojišnica mi navijači uvijek dodajemo i Maximir. Dodajemo, jer za nas Bad Blue Boys-e, bitka za slobodnu Hrvatsku počela je na stadionu u Maksimiru, 13.05.1990., kad nismo kao tadašnja projugoslavenski orijentirana milicija htjeli u miru gledati orgijanje pristiglih prekodrinskih opančara, nego smo se oštro odlučili tome suprotstaviti. Suprostavili smo se svojim, navijačkim metodama, koje nisu dobro odjeknule u javnosti, pogotovo stoga što je i većina medija tada još unitaristički nastupala, braneći cjelovitost nametnute nam i omražene države. Svojim udarcem u milicajca, metaforički pak udarcem u državu, legitimitet našim potezima dao je kapetan našeg Dinama, Zvonimir Boban, i nama je to bilo sasvim dovoljno da bi uvidili da smo u pravu, da je to što smo napravili na maksimirskom stadionu itekako ispravno. Koliko je ispravno bilo suprotstaviti se divljanju srpskih navijača i antihrvatskim kadrovima ispunjenoj miliciji pokazalo se već nakon nekoliko mjeseci. Ovaj put nije bilo riječ o navijačima, trganju tribine i indiferentnoj miliciji, razlozima koje je većina, izuzev nas navijače, smatrala banalnostima. Ovaj put druga država otpočinje napad na našu suverenost, ruši naše gradova i sela, a drugi državni aparat, također ispunjenom antihrvatskim kadrovima, vojska, stavlja se na stranu okupatora. I opet među prvima, navijači uzimaju oružje u ruke i pružaju otpor hegemonističkim nastojanjima. Ležerna popodneva uz nogometne utakmice zamjenjuju rovovi i zemunice, spitfajerice zamjenjujemo maskirnim uniformama, umjesto piva u ruci sada držimo oružje. Otrgnuti sa koncerata najdražih bendova, sa tribina najdražeg kluba, istrgnuti iz zagrljaja djevojke, prisiljeni smo preko noći odrasti, no ponosni smo i prkosni. Pokazat će se kasnije, s razlogom ponosni, pošto smo tih godina ispisali najsvjetlije stranice Hrvatske povijesti.
I na ovom Turnju, na ovom mitskom mjestu Bad Blue Boys-i su zajedno sa ostatkom populacije zadavali udarce velikosrpskoj ideologiji i zločinačkom jugo režimu, i naposlijetku slomili mu kičmu, poslali ga u zaborav. U zaborav pak nikad ne smiju pasti imena onih koji su svojim životima platili visoku cijenu slobode. Njima u čast i otkrivamo ovu spomen ploču, koja je još jedan dokaz da su navijači nacionalno najosvješteniji dio Hrvatske, bili i ostali. Navijači su onaj dio populacije koji će uvijek ponosno isticati uspomenu na najveće nacionalne svetinje. Navijači su onaj dio populacije koji neće nasjesti na šuplje priče domaćih i stranih političara, domaćih i stranih medija koji se svim silama trude uprljati čisti obraz domovinskog rata. Još od antičkog Rima posjetitelji sportskih arena glas su javnosti, i naš glas će se još dugo čuti, glas o svetosti domovinskog rata i čestitosti hrvatskih branitelja. Da bi se taj glas dugo pronosio, da bi današnji Bad Blue Boys-i mogli pohoditi stadione, mi smo se izborili s oružjem u rukama, a vi mlađe generacije borite se za boljitak Hrvatske učenjem, čitanjem,pa i pjesmom na tribinama, pošto vam je omogućeno to činiti u slobodi, i ne zaboravljajte one koji su vam tu slobodu omogućili.
Ovu spomen ploču otkrivamo u čast poginulim i preminulim suborcima ovdje okupljenih navijača, u čast očevima, stričevima i rođacima ovdje okupljenih mlađih navijača, u čast prijateljima i poznanicima svih ovdje okupljenih. Svim poginulim i preminulim Bad Blue Boys-ima, navijačima i simpatizerima Dinama, i ništa manje i svim ostalim Hrvatskim braniteljima neka je vječna slava i hvala.
NEKA ŽIVI DINAMO I MAJKA HRVATSKA!!!
Post je objavljen 23.06.2010. u 16:53 sati.