Kao što je naša poznata književnica Ivana Brlić Mažuranić nazvala svoju zbirku Priče iz davnina, tako će se moji postovi na kojima ću ponekad objaviti pokoju moju davno nastalu pjesmu, zvati Pjesme iz davnina. Da nebi bilo zabune, netko u kasnim četrdesetima, u kojima sam ja danas, zasigurno nebi napisao ovakvu pjesmu, no ona je nastala u vrijeme kad sam bila tinejdžerka.
Sjetila sam se kako je nedavno Danijel Popović u jednom svojem intervjuu izjavio kako on nebi danas mogao izdati CD sa pjesmom "Đeni nosi kečke" jer to nebi bilo primjereno njegovim godinama, kao što nebi bilo primjereno mojim godinama napisati pjesmu:
...A most je tada stajao
Tamo negdje daleko dokle jedva dosežu moje tužne oči,
tamo je taj most, bijel, vruć i ponosan na svoju ljepotu.
Tko zna koliko li je puta on prošao preko tog mosta ?
Sve je to daleko, tako nesigurno,
i ta ljubav tako je nestalna.
Tko zna? Možda je po koji put i stao,
pripijen uz užarene podnevnim suncem,
bijele šipke ograde tog mosta,
i pogledao u predio mog života.
A most, most je tada stajao,
kao i sad,
dok moje oči,
koje žude za nekom osvetom,
lutaju po njemu.
Da ali tog čovjeka više nema tamo,
nestao je, on je zauvijek izbrisan iz mog svijeta!
Napisano 29. lipnja 1977.
Post je objavljen 21.06.2010. u 22:49 sati.