U mojem proškom postu pokušala sam pisati na način da u istom ne iznosim samo svoje osobne događaje i razmišljanja, zapravo pokušala sam dati osvrt iz svoje osobne perspektive na realyty šou Nove tv pod nazivom Farma, koji je upravo završio, no vidim da sam dobila uglavnom negativne komentare u svezi s istim i da većina blogera razmišlja poput većine mojih prijatelja i poznanika, odnosno nakostriješe se od pomisli na taj šou i sretni su što je napokon završio. Iz navedenih razloga, ovaj će post zaista biti tematski potpuno drugčiji, odnosno u potpunosti moj osobni.
Ne mogu vjerovati da je već pola godine prošlo i da smo, unatoč ovoj hladnoći kod nas kontinentalaca i silovitoj organskoj buri na moru, već na kraju ljipnja, inače meni uvijek najdražeg mjeseca u godini, a vjerojatno iz razloga što mi je za nekoliko dana rođendan. Kao znak da je lipanj već na izmaku, podsjetila me prekjučer i raskošno rascvjetana lipa u dvorištu moje stare kuće, sa neodoljivim mirisima i nisam mogla odoljeti a da ne uberem nekoliko stotina tih predivnih cvjetova iako lipov čaj nikad ne pijem, zapravo čaj više uopće ne pijem od kad sam se počela utapati u ogromnim dnevnim količinama kave za koju mnogi govore kako je štetna, no još uvijek takvo opijanje kavom dobro podnosim i kavu zapravo smatram jedinim mojim porokom, a svako ljudsko biće mora imati neki porok a moj je neumjerenost u ispijanju kava, ponekad i do 6 šalica dnevno. Počela sam o lipnju i lipi, to su dva pojma koja su neodvojiva jedan od drugog i o njima je napisano tako puno predivnih, laganih balada i sad sam se sjetila nekih poput pjesme Ksenije Erker Miriše lipa, Bijelog dugmeta - Lipe cvatu, Zdenke Vučković - Pod lipovim cvijetom, a ima ih još mnogo samo što mi sad ne padaju na pamet. Ah da, sjetila sam se pjesmice iz osnovne škole, čini mi se da je to napisala Anđelka Martić - Lipanj širi raskoš ljeta, ispred škole lipa cvjeta... Kroz intenzivni, opijajući miris lipe, dok sam pred dva dana, stojeći pod ogromnim stablom ubirala njezine cvjetove u svoj njihovoj raskoši, kao da sam ponovno osjetila mirise, boje, zvukove i slike nekih davnih, prije tridesetak godina proteklih vremena, vremena mog djetinjstva i rane mladosti. Kao da i sad vidim moju veliku plavu sobu, gdje su se u ovo doba godine, na drvenoj škrinji sušili svježe ubrani lipini cvjetovi i širili opijajući miris cijelom kućom. Meni je u posljednjih nekoliko godina, u žurbi i strci svakodnevnice zaposlene žene i domaćice, čak uspio promaknuti period cvjetanja lipe a da to nisam niti primjetila, zapravo kad sam se sjetila da bih mogla ubrati i osušiti nekoliko cvjetova, isti su već ocvali.
Kad se već sjetih nekih prošlih vremena, neki dan sam, nakon proteka kojih pet i više godina, ponovno prolistala moju zbirku pjesama u prozi koje sam počela pisati u tinejdžerskim godinama i šteta što u niti jednoj ne spominjem lipu, no pronašla sam jednu pjesmicu koja mi je objavljena u školskim novinama kad sam išla u 1. srednje i istu ću zajedno sa još nekim odabranim pjesmama pokušati objaviti u mojem slijedećem postu. Laka Vam noć i uživajte u mirisu lipe još svega par dana, ukoliko imate tu sreću kao ja. Pozdrav!
Post je objavljen 21.06.2010. u 21:50 sati.