Marketing
Shinkansen woosh woosh
10. dan - ponedjeljak 11.4. Kyoto
Prije polaska u Japan smo kupili sedmodnevni JR Rail Pass tj. japanski InterRail jer smo mislili da kad smo već u Japanu onda je red da se malo i provozamo. No, Tokyo se pokazao kao zanimljiv grad pa nam ga je stvarno žao napustiti. Pogotovo što smo se morali dić u 7 ujutro da bi stigli na shinkansen u 8 i 30 za Kyoto. Da budem točniji, 8:33, japanski vlakovi ne kasne. Zbilja, nikad. Jako sam se veselio vožnji shinkansenom, to je kao da letim u avionu, ali tik uz zemlju, postiže brzinu od 280 km/h i to je vjerojatno najbrže što sam ikad išao na zemlji. U stvarnosti, vožnja shinkansenom je kao i vožnja bilo kojim drugim vlakom, ali nakon 4 i pol sata izađem u grad udaljen 900 km.
Dan je ODVRATAN. Cijelo vrijeme pada obilna kiša i prognoza je da će padati cijeli dan. Stajemo u Kyotu u pola 12 i nakon pola sata orijentacije i raspitivanja odlučujemo da idemo u posjet hramu Toji koji nam se nekak sviđa na slikici. Nakon 15ak minuta šljapkanja po kišici, pod jednim kišobranom, stigli smo do hrama i cijeli kompleks je prekrasan. Japanci imaju pakleni smisao za lijepo i prekrasno. Zanimljivo je da se jednako tako dobro snalaze i u kiču koji često nadiđe sam sebe i poprimi ozračje kurioziteta. Vrt je predivan, a sve to po kiši nije ništa manje lijepo, čak je poetično. Nekih sat i pol obilazimo sve zgrade, slikavamo i divimo se, a onda smo osjetili da nas kiša skroz promače i da nam je ustvari dosta kišurine i sanjamo o suhom i toplom pa se, umjesto u daljnje obilaženje hramova, upućujemo natrag prema stanici jer smo tamo u blizini vidjeli Bic Kamera shop (tamo je toplo i suho) koji se proteže na 7 katova. Kupili smo neki accessory za Lollin Nikon, futrolice anđela (za mene) i vraga (za nju) za ajfone, te neke bizarne igračke/suvenire da podijelimo našim prijateljima.
Došlo je i vrijeme da nastavimo vlakom prema Shin-Kobeu gdje nas je čekalo presjedanje za Hiroshimu. Shin Kobe se kroz prozore kolodvora doimao baš simpatično, a na peronu stanice nisu bile obične stolice nego fotelje. Imamo sat vremena čekanja i upadamo u mali japanski restač gdje uzimamo edamame (ovaj put s nedlakavim mahunama, toplo i slano) i nešto što sam nakon pola sata dešifriranja hiragane skužio da se zove soba meishi. Ili tako nekako. Rekli su da je vegetarijansko i većinom je i bilo iako sam naravno ugrizao par malih zalogaja nekog mesa. Ipak oni to sve peku na istoj tabli, a ne misle da bi možda trebalo bar komade mesa maknut prije nego krenu pripremati vegetarijanski obrok. Pijem dosta fino Asahi pivo i jako ukusnu miso juhu. Japanska hrana mi se uglavnom sviđa.
Nakon klope upadamo u Hikari Rail Star koji je nekako komotniji i simpatičniji od onog koji nas je vozio od Tokya do Kyota i Shin Kobea. Na kraju stižemo u Hiroshimu u pola 8. Lijepo je, na putu do hotela opet neka rijeka i hrpa trešnji u cvatu. Hotelska soba smrdi na duhan, zaboravili smo tražiti non smoking. Nema veze pretrpit ćemo jednu noć. Hiroshima je puna suvenira i postera lokalne bejzbolske momčadi. Dogovaramo redoslijed razgledanja i gledamo japansku televiziju. Doma inače nemamo televizor, ali smo nekako preumorni za išta drugo pa gledamo TV jer smatramo da bi to mogao biti zanimljiv dodir s drugom kulturom. Televizija im je uberkretenska što mi nekako olakšava dušu jer to znači da bi i u Hrvatskoj jednog dana moglo zaživjeti naprednije društvo čak i uz emisije kao Nad Lipom i slično. Spavamo ko zaklani.
11. dan - ponedjeljak 12.4. Miyajima & Hiroshima
Nakon ranog ustajanja odjavljujemo se u hotelu i ostavljamo stvari u lockeru na kolodvoru (300 yena za 24 sata, a mozda i 48, ne sjećam se), nosimo samo Nikona. U Miyajimaguchiju (mjesto na obali nasuprot Miyajime) izlazimo iz vlaka zajedno s grupicama organiziranih turista. Nekoliko minuta razmišljamo da li bi možda sve bilo lakše da putovanja bukiramo u agencijama, ali nakon minute promatranja tih tromih i golemih grupica zaključujemo da nikad. Naša prednost je što smo puno mobiliniji pa prestižemo pet grupa turista i ukrcavamo se prvi na Ferry i uzimamo odlična mjesta na palubi. Vrijeme je negdje između kiše i jako lijepog. Nestabilnost vremena u Japanu će nam se urezati duboko u sjećanje.
Na otoku - jeleni.
Naime, na Miyajimi su se u gradu udomaćili mali planinski jeleni koji su se navikli na klopu u gradu pa ih se sad više ne može istjerati. Deseci jelena su na ulicama i slikaju se s turistima i kradu svu hranu na koju mogu naići. Lo je danas uslikala 200 slika jelena. Naravno, Japanci su svim muškim jelenima odrezali rogove tako da ako su već napast na ulici, barem ne budu preopasni. Na tablama piše da ih ne diramo jer je to opasno. Mi naravno grlimo jelene i dragamo ih jer ipak sam ja sa sela, a Lo možda i iz šume. Kupujemo sladoled na automatu, ali kako Japanci nemaju običaj imanja kanti za smeće ambalažu nosim u ruci. Radi toga me progone jeleni pa cijelo vrijeme hopsam i govorim "Ne! Ne dam! Pusti! Jedi travu!".
Nakon par sto metara dolazimo do svetišta Itsukushima. Taman još uvijek traje plima pa sve lijepo slikamo u tisuću slika.
Tori vrata su zaista krasna i impresivno mi je što uživo gledam nešto što mi je poznato samo sa slika i za što zaista nisam mislio da ću ikada gledati uživo. Na izlasku iz svetišta se penjemo prema stanici žičare za Mt. Isen. Nakon nekih pola sata hodanja (puno se slikava, priroda je prekrasna, prašuma je zaštićena UNESCOm, isto kao i svetište) dolazimo do žičare i odlučujemo otići na vrh. Tamo ponekad znaju biti majmuni. Na žalost ih sada nema, ali barem sam u zgradi žičare ostavio smeće tako da me jeleni prestanu progoniti po gradu.
Na vrhu...raskoš. Pogled na milijun otoka koji se nalaze oko Hiroshime i... jedan lik. Naš prvi pravi Otaku (geek, nerd). Ako je netko gledao Japanoramu zna da jedna od podvrsta skuplja lutkice. Ne bilo kakve, nego kombinaciju manga/barbie/realdoll lutkica visokih kojih 30ak cm koje možete oblačiti u razne uniforme i češljati i slično, a koštaju po par tisuća eura.
Neki od tih likova sa svojim lutkicama održavaju čajanke i druženja s drugim lutkama i geekovima, dok neki od njih poduzimaju i izlete s lutkama gdje se onda fotografiraju. E, pa naš lik je posjeo jednu od njih na stol u maloj sjenici na vidikovcu, a dvije blizanke je upravo slikao na kamenu s predivnim pogledom na Hiroshimske otočiće. Dotle Lo slika, a ja sjedam s Asahijem kraj te male lutkice, mjerkam je i pijem pivo na vrhu planine - neponovljiv osjećaj. Nakon silaska slikamo neku krasnu pagodu kroz stabla trešnje u cvatu s jelenima ispod i to je predivan prizor. U isto vrijeme naš geek pokušava slikati svoju lutkicu s jelenom. Predivan prizor.
Idemo prema najvećoj žlici za rižu na svijetu jer naš prijatelj s posla ide u USA i naumio je proći kroz gradić s najvećim klupkom vune na svijetu, pa da i mi imamo njemu šta za pokazati. Kupujemo nešto za što mi se učinilo da je tempura. No to je fishcake. Bez obzira što sam vegetarijanac, odlučujem to pojesti jer sam dao pare mater im mesnu, no okus toga je toliko odvratan da nakon par zalogaja bacam i svoj i Lollin fishcake u smeće. Podrigujem na ribu još par sati nakon toga.
Vraćamo se u Hiroshimu i odlazimo u Peace Park. Gledamo uznemirujuće spomenike i čitamo uznemirujuće natpise. Odlazimo u Muzej gdje se sva ta uznemirujućost potencira na ntu potenciju. U trenucima kad je depresija neizdrživa ja objašnjavam Lo kako radi atomska bomba, na taj način je lakše provariti sva sranja koja se vide u muzeju. Japanska dječica se cijelo vrijeme vesele i cerekaju se gledajući izloške. Neka, i mi smo se zajebavali na račun Sadako, ali ta knjiga ipak ostane u pamćenju s jasnom porukom. Mislim da su takve stvari korisne jer su ljudi povodljivi za raznim sranjima, ali nakon posjeta ovakvom mjestu mislim da svi ipak postanu malo manje povodljivi za ratnim sranjima. Nakon svega odlazimo do Hiroshima Castlea koji je naravno ponovno izgrađen, ali skroz autentično (nakon bombe ostalo je stajati samo jedno drvo), pa žurimo na shinkansen za Tokyo. U gradu vlada bejzbol ludilo. Bejzbol stadion je konstruiran tako da je zid prema pruzi maknut tako da ljudi iz vlaka mogu vidjeti prizore s terena. Zgodno.
Hirošimljanin se snašao...
SMJEŠTAJ
Smještaja ima više tipova, no ja ću pisati konkretno o hotelima u kojima smo mi bili jer je to 'first hand experience' pa možda nekome bude korisno kada će tražiti smještaj za sebe.
Dok sam tražila smještaj, ciljala sam na to da uzmemo neki stan, radije nego hotel. No, ispostavilo se da stanovi i nisu jeftiniji od hotela, a nema ih niti previše onih koji iznajmljuju na kraće razdoblje. Također, dok sam slala upite za stanove, vlasnici su me uglavnom tražili da im se javim mjesec dana prije dolaska, a na nekim stranicama je i pisalo da se ne može rezervirati više od 3 mjeseca unaprijed (kao što sam ja štreberski rezerviravala puno prije samog puta). Ryokan me nekako nije privlačio jer osim što nisam baš našla neke jeftinije varijante, većina njih ima curfew do 23h, a takvo ograničenje mi nije dolazilo u obzir. Hosteli su povoljniji i na kraju smo mogli ta 2 tjedna odsjesti i za 4000 kn, ali bili smo malo komotniji i ja sam zahtijevala da imamo svoju kupaonicu u sobi.
U svakom slučaju za pretraživanje smještaja preporučam www.agoda.com jer navodno imaju najbolje cijene. Hotel u Tokiju smo preko Agode platili 73 eura dok je ako rezerviras u samom hotelu na licu mjesta cijan 11000 yena, odnosno cca 90 eura za noc za semi double room. Naravno, ovisi koliko se ostaje, a mi smo dobili dobru cijenu radi dužeg boravka. Kada smo kasnije bili primorani produžiti svoj boravak, nismo rezervirali direktno u našem hotelu gdje smo već odjsedali jer su nam davali samo svoju cijenu od 11000 yena vec smo bukirali lijepo preko neta :))
Na kraju je izbor pao na Dormy Inn hotel u Hatchoboriju. Smjernice u traženju su am bile niska cijena te da je hotel blizu podzemne, i to blizu JR linija s obzirom da smo imali JR Pass pa smo računali da ćemo se više voziti JR-om nego Metroom. Što se podzemne tiče, lokacija nam je bila zaista odlična - 10 minuta pješke od goleme stanice podzemne, ujedno i željezničkog kolodvora - Tokyo Station.
Sam hotel je bio sasvim u redu, čak i bolji nego na slikama na netu! Zanimljivost kod ovog hotela je bila ta da imaju svoj Onsen koji je gostima besplatan na korištenje, ali s obzirom da žene i muški moraju ići odvojeno, na kraju tu mogućnost nismo niti jednom iskoristili. Također smo imali besplatan internet (nemaju wi fi već se na recepciji pri dolasku dobije kabl za internet - tako je u većini hotela), a navečer se dijelio i besplatan ramen - još nešto što nismo iskoristili s obzirom da smo oboje vegetarijanci.
Sama soba (SEMI DOUBLE ROOM) je bila jako skučena, ali besprijekorno čista i uredna. Semi double znači da nam je krevet bio širine 120cm što je nama sasvim dovoljno - i doma spavamo na takvom. Stol i stolica, frižider, fen, sudoper koji je ujedno bio i umivaonik i aparat za raditi čaj. Od sitnica smo dobili čaj, kefice i pastu za zube, britvice, češalj. Ormara nije bilo več samo vješalice, pa nije da baš možeš robu pospremiti, ali kog briga. Dobili smo dva para šlapa - jedne za sobu i druge za odlazak u Onsen. Dobili smo i jukate za odlazak u onsen. Još jedan niži stolič i dva jastučića za sjest na tatami i to je sve što je bilo u sobici. WC je imao grijanu dasku, a dobili smo i šampon, regenerator i gel za tuširanje. S vodom nije bilo nikakvih problema. Zgodno su organizirali čišćenje - pod izlikom manje potrošnje i očuvanja planete, gost je mogao sam izabrato kada želi da mu se soba čisti i ručnici mijenjaju. Svaki gost dobi magnetnu pločicu koju stavi na vrata okrenutu tako da tražili ili čišćenje sobe ili da se soba ne čisti. Mi smo negdje svakih 3-4 dana stavili da nam počiste sobu, jer realno, mene malo i nervira što u hotelima to tako čiste svaki dana kada zaista nema potrebe. Ako ostajem recimo 3 dana, ziatsa ne znam zašto bi mi posteljinu mijenjali svaki dan?! Koliko je to samo pranja i potrošnje svega....
Hotel u Hiroshimi - BLUE WAVE INN - bio je slično koncipiran kao i Dormy Inn. Tamo smo doduše dobili smoking room što se fakat osjetilo, ali mogli smo malo pripaziti pri bukiranju šta biramo, a za tu jednu noć nam nije bilo toliko bitno (iako mi je friško oprana kosa nakon spavanja totalno smrdila na dim - eto koliko se taj dim uvuče u sve živo). Tu sobu smo platili 49 eura (isto preko Agode) i bila je jednu zeru slabija i manja od ove u Tokiju.
Napomena da su u Dormiju imali i vagu koju su nam posudili da si izvažemo kofere prije odlaska. Pa smo fino mogli prepakiravati do milje volje i složili dva kofera točno do u gram! :)))
Post je objavljen 21.06.2010. u 22:12 sati.