Marketing
Zoran MIšić i Gibonni u Gradišci
Gradiška, 12. lipnja 2010.
Moto klub Diablo i ostali Novogradišćani odlučili su svake godine obilježiti sjećanje na mladog Antonia Lazića, bivšeg tajnika MK-a koji je lani izgubio život u prometnoj nesreći. Kako je Antonio bio pokretač mnogih humanitarnih akcija, njegov je moto klub odlučio napraviti Memorijal Antonia Lazića u izletištu Strmac kraj Gradiške i doveo trenutno najpopularnijeg hrvatskog pjevača Gibonnija i mladog lava domaće rock scene, prošlogodišnjeg finalista TV showa Hrvatska traži zvijezdu, Zorana Mišića.
Glavno je događanje malo zapinjalo s početkom, ali prvi se mačići bacaju u vodu. No kada je krenulo bilo je odlično.
Za početak su na pozornicu izašli domaći dečki iz rock benda Crna kronika koji su kratkim no sasvim solidnim setom zagrijali okupljene za ono što slijedi – nekoliko sati odlične glazbe.
Da ne bi bilo posve dosadno, Zoran Mišić i njegov bend dolaze na stage i imaju početnih problema sa zvukom, no hvala ti ga Bože nakon 10tak minuta naštelavanja, konačno se stvar pokrenula. Publika, uglavnom nezainteresirana za zbivanja na pozornici, konačno je shvatila da će se nešto desiti, ne najzadnje jer su cure počele vrišati na prvo Zokijevo obraćanje okupljenima.
No tko je mislio da je Zoran Mišić samo atrakcija za najmlađe ljubiteljice žešćeg zvuka, taj je slabo razmislio.
Zoki samouvjereno i žestoko kreće s "Highway To Hell" legendarnih AC/DC, a ništa manje oduševljava i fenomenalno otpjevanom Creamovom "Sunshine Of Your Love", Whitesnakeovom "Here I Go Again", legendarnom domaćom "A ti još plačeš" Majki, vječnim hitom jednako vječnih Deep Purple "Smoke On The Water", ali i svojim prvim singlom "Gdje si sad" kojim najavljuje i izlazak svog albuma prvijenca (kojeg nikako da dočekamo).
Za kraj slijedi suvereno otpjevana Queenova "Show Must Go On" koju Zoki i bend posvećuju Antoniu Laziću. Općenito, onaj tko je gledao Zokija kao jednog od kandidata HTZ-a lani, mislim da nije mogao dobiti pravi dojam kako taj dečko rastura i što može.
Da ga prave osobe uzmu u ruke, bio bi svjetska zvijezda. Ono što mene brine je da je Zoki pjevao uglavnom rock standarde, umjesto da čujemo njegove autorske stvari, osim singla - a ako smo u očekivanju albuma, onda ih valjda ima još nešto od te jedne. Taj dio nikako ne zvuči obećavajuće.
Nadam se da se jako varam.
Gledala sam nekoliko Gibonnijevih koncerata na aktualnoj turneji i iako je to realno bilo za očekivati od jednog Gibe, ipak sam je jako ugodno iznenadila kada sam shvatila da je Gibo odlučio i maloj Gradiški nakon 10 godina što je zadnje tu nastupao, podariti jedan, po svemu veleban koncert. Dovukao je Urbana (makar sam sigurna da Urbana nije trebao "dovući") i Ivanu Husar-Mlinac i svu u kompletu su briljirali, a publika naravno u deliriju, počevši od "Moje vode". Ništa manje transatično nisu pozdravljene ni "Anđeo u tebi", "Slavim ove dane što si tu", "Posoljeni zrak i razlivena tinta" u izvedbi Gibonni-Urban-Husar-Mlinac, Libar uz ugašene reflektore i slušanje otkucaja tišine...
Uobičajena pjesma na bisevima desila se već u regularnom dijelu "Zlatne godine". Gibo je naravno par riječi rekao i o Antoniu Laziću kojega nije imao prilike upoznati. No, eto, naša djela za života govore o nama i kada nas više nema.
Gibo je s onom svojom jedinstvenom i prepoznatljivom iskrenošću molio da u svojim srcima zapalimo jednu svijeću za sve one koje volimo, a više nisu s nama.... Za kraj još jednog od svojih nastupa koji će ući u pamćenje... nakon punih 120 emotivnih minuta pozdravlja Slavonce i njihove goste ostavljajući za sobom, na svoj gibonnijevski način, srca prepuna pozitivnih misli i emocija.
Na kraju moram konstatirati da je ovakav Memorijal, ne samo ovakim impresivnim line-upom, dostojan sjećanja na jednog mladog čovjeka, već će nadam se i visokom organizacijskom razinom, koja bi mogla biti primjer i mnogo razvikanijim domaćim zbivanjima, postati jedan od onih događaja koje ćemo bilježiti s „must go“.
Post je objavljen 14.06.2010. u 00:30 sati.