Isti smo po tome što svi imamo ego, a razlikujemo se u količini egoizma koju njegujemo, odnosno koji stupanj vladavine ego ima nad nama... Ego je odgovoran za naše samouzdizanje, ako se prepustimo njegovoj vladavini uzdižemo se iznad drugih u mišljenju da smo po nečemu vrijedniji od ostalih (ako ne od svih,barem od nekih)... I sami eksploatacijski odnosi u društvu su tu kako bi poticali naše samouzdizanje... Vrijedim koliko imam novaca, koliki mi je stupanj obrazovanja, koliko sam slavan itd... Vrijedniji sam ako sam direktor firme negoli običan radnik, vrijedniji sam ako sam gradonačelnik negoli običan građanin, iliti jednostavnije rečeno: vrijedniji sam ako sam šef, ako sam „iznad“... I tako dokazujemo svoju „veličinu“ u okolini u kojoj živimo...
Međutim, istinska veličina se dostiže poniznošću, a ne uzdizanjem ega... Svima nam nedostaje poniznosti, da nije tako naše društvo bi sasvim drugačije izgledalo... Nemojte samo, molim vas, poniznost brkati sa ponižavanjem... Veličina se, dakle, dostiže poniznošću, tako što zaboravljamo na svoj položaj, kao i na položaj onih koji su „iznad“ nas i onih koji su „ispod“ nas – kada nismo nadmoćni u odnosu na ponizne, niti ponizni u odnosu na nadmoćne – kada prihvaćamo tuđu slobodu kao najveću vrijednost, kada znamo da nitko nije vrijedniji od nas, i da mi nismo vrijedniji od nikoga, kada znamo da nemamo pravo suditi nikome, i da nitko nema pravo suditi nama... Ta veličina put je k slobodi, put k ljubavi...
Post je objavljen 20.06.2010. u 21:14 sati.