Recite, dušo, koja ste pitanja izabrali?
Sjedam, zatvorila vrata kao da dajem iskaz. Smijem se tirkizno.
Pitanja se ne biraju, ona važnija sama se postave. Dva pitanja.
Jednomu znam odgovor, a drugome brkam brojeve.
Dobro, dušo, a ono mjesto na M?
Na M?, mislim si. Na M? Mmmmm... Mmm...
Bilo je dobro, dušo. Jeste li zadovoljni?
Smijem se i mislim neka sam odabere što taj osmijeh znači,
neka protumači, neka se potrudi.
Nisam zadovoljna. Niti sam što naučila. Niti je što naučio.
Oduvijek sam voljela imati ime. Apelativ. Nomen est omen.
Možda sam mogla biti drugačije nazvana. Sigurno jesam.
Na svoje ime se odazivam, a ono nije dušo. I nadimak je u redu
kada nije petrifikacija nekoga općega imena,
kada se njime zovemo iz posebnoga razloga. Dušo to nije.
***
U devetom sam svijetu; društvo mi prave
prokazivači,
pape,
jude i iblisi,
ovdje nitko nije duša, ovdje svi su svjesni
i savjesni i razumni i opasani zidovima.
Zidovi sazidani od klepsidara. Kako ne bismo niti jedan trenutak
previdjeli.
Ima li goreg pakla od svijesti
spram svake sekunde koja se otopila?
Post je objavljen 20.06.2010. u 18:37 sati.