prije četiri godine točno negdje u ovo vrijeme sam sa svojim novim novcatim šipkama napustila operacijsku dvoranu! Isto je bilo svjetsko prvenstvo u nogometu, a HR je čak bila među natjecateljima.
Sjećam se kako sam držala maminu ruku jer sam htjela imati neku vezu s vanjskim svijetom: sjećam se svog kreveta i sobe u kojoj sam bila prvu noć. Sjećam se kako sam pitala sestru da mi da sredstvo protiv bolova. I sjećam se boli, neobične senzacije u svom trupu koju do tad nisam bila iskusila na taj način.
Sljedeći dan su me preselili u drugu sobu, u koju je poslije došla i Marija iz intenzivne (pitam se kako je sad), sjećam se Mateje s njezinom krunom i da smo se puno smijale. I gledale smo nogomet, ali ja sam bila toliko pod tabletama da nisam mogla pratiti.
Svima vama kojima predstoji operacija želim puno snage i unutarnjeg mira. Nek to bude iskustvo koje će od vas učiniti bolje osobe!
Post je objavljen 20.06.2010. u 12:43 sati.