Pregled posta

Prijevara

Ovo je tema koju posvećujem ženama i muškarcima koje u medijima često nazivaju glupačama i glupanima… jer stoje na braniku vlastitog braka.
Jedna američka glumica odlučila je prijeći preko muževe prijevare i novinar u svom današnjem tekstu, pod naslovom: „Još jedna u nizu“, komentira ovako: „Ako je ovo istina, ne bi nas začudilo i ne treba ju zbog toga ni osuđivati. Žene se često vraćaju svojim muževima koji su ih varali u nadi da će se promijeniti i postati iznimka pravilu.
One vide dobre strane muškarca kojeg su voljele i imaju problem suočavanja s realnošću sagledanja kakvi oni zapravo jesu.“
Imaju li doista takve žene problema sa suočavanjem s realnošću? Ili su se baš one suočile s realnošću? Zašto autor misli da se žene koje prijeđu preko prijevare misle da će se muškarac promijeniti i postati iznimka pravilu?
Potrebno je puno unutarnje snage da muškarac ili žena pregrizu sebičnost i osjećaj da posjeduju osobu koju vole i s kojom žive.
Mislim da nitko preko prijevare ne prelazi zato što misli da će se druga osoba promijeniti… nego se radi o ljudima koji su svjesni da zajednicu s partnerom ne čini samo fizičko „pripadanje“…. nego se taj odnos temelji na cijeloj paleti zajedničkih ciljeva, interesa i zajedničkih iskustava (lijepih i ružnih).
Kroz dugi niz godina koje partneri provedu u zajedničkom životu dešavaju se razne promjene…. jer to je normalno. Na početku braka nitko ne zna što donosi njegova životna priča. Razlozi za prijevaru mogu biti razni… možda je jedan od partnera zbog bolesti u nemogućnosti zadovoljiti potrebe partnera, možda jedan od partnera zanemaruje ovog drugog… zbog posla ili nekih drugih razloga, možda jedan od partnera ima daleko manje vatre i potrebe od ovog drugog, možda se radi o čistoj obijesti koja proizlazi iz današnjeg načina života i njegovog utjecaja na čovjeka, možda jedan od partnera liječi svoje komplekse, a možda je u pitanju i neki razlog kojeg se trenutno ne mogu sjetiti. Za prijevaru uvijek i baš uvijek postoji razlog i sve je O.K. ako su se oba partnera spremna suočiti s pravim razlozima… a pritom je potrebno zanemariti sebičnost i osjećaj da smo centar svijeta i da posjedujemo osobe s kojima smo u bilo kakvom odnosu.
Uz intimu bračnog kreveta, ljudi u braku imaju puno toga što su zajedno započeli, zajedno sanjali, ostvarili i isplanirali. Mnogi su stvorili nove živote, za koje su odgovorni… a ta odgovornost znači da se tim malim ljudima trebaju pružiti što bolji uvjeti za odrastanje.
Na život ne gledamo isto kad stupamo u brak i kad prođe određeni broj godina. Naš pogled se mijenja životnim iskustvom… ne samo kad je brak u pitanju, nego na mnoge druge teme.
Koliko smo uopće svjesni svojih promjena, a koliko smo spremni prihvatiti promjene na i u svom partneru? Jesmo li na početku braka očekivali da smo dobili gotov „proizvod“ i sve mora biti onako kako mi očekujemo i sanjamo? Pitamo li se da možda naš partner malo drugačije sanja? Zanimaju li nas uopće snovi ljudi koji nas okružuju ili se vodimo isključivo svojim očekivanjima, svojim željama i nastojanjem da se svi ostali prilagode našoj slici svijeta i ispune naša očekivanja? Jesu li glupani i glupače… tj. naivne žrtve oni koji prijeđu preko prijevare…. jer su imali dovoljno snage pregristi svoju sebičnost, razumjeti partnera, sagledati okolnosti, razloge i procijeniti što je važnije i kako narušeni odnos popraviti, a da pri tom ima najmanje ranjenika?
Poznajem mnoge ljude koji su reagirali na prvu loptu i izašli iz zajednice… poznajem mnogu djecu koja zbog toga trpe. Žrtve tih i takvih priča prepune su kuknjave oko svog materijalnog statusa…. jer razlazi često završavaju uništavanjem svega što je stvoreno u braku, osiromašivanjem vlastite djece. Znam jedan par čiji je sudski spor oko imovine trajao cijelo desetljeće… i na kraju su kuću, oko koje su se sporili morali prodati da bi podmirili dug prema odvjetnicima. Nitko od njih je nije dobio…. djeca će jednom prolaziti pored nje i sa tugom se prisjećati ružnog rata koji su vodili njihovi roditelji…. dok će oni život započinjati kao podstanari.
I sve te tužne priče rastu iz korijena zvanog SEBIČNOST. Bez obzira da li se u braku ostaje, ili se iz njega izlazi potrebno je puno razgovora, razumijevanja i hladne glave.
Ako smo nekada nekoga doista voljeli…. zar ga možemo doista mrziti zato što je imao različite snove, zato što se nije mijenjao onako kako smo mi to htjeli, zato što možda nije letio do našeg oblaka ili mi nismo imali dovoljan zamah krila da letimo do njegovog?
Kad govorimo ružno o nekome s kim smo u brak ušli iz ljubavi… ne pljujemo li sami na sebe i svoj životni izbor? Ne bi li nam svima brak u koji smo krenuli trebao biti svetinja, a tuđi brakovi još veća svetinja? Naravno… iz ovog pitanja izuzimam brakove koji se raspadaju zbog ovisnosti (alkohola, droge, kocke) ili zlostavljanja obitelji. Pišem o brakovima koji se raspadaju zbog „neslaganja naravi“.
Što znači neslaganje naravi? Jesu li se te naravi slagale na početku? Ili smo se možda sebično nadali da ćemo nečiju narav prilagoditi sebi i promijeniti je? Da li je u tom slučaju greška u osobi koja nije promijenila svoju narav ili u našim sebičnim očekivanjima?
Jesu li glupani oni koji od problema bježe ili su glupani oni koji se s problemom suoče?
Na ovom svijetu imamo samo sebe. Mijenjati možemo samo sebe. Ne posjedujemo roditelje, djecu, partnere. Što smo manje sebični, što se više trudimo razumjeti ljude koji nas okružuju lakše nam je živjeti. Oni koji se trude do daske boriti za ono u što vjeruju i u što su vjerovali nisu naivci i glupani... nisu nerealni..... jer svatko se ima pravo boriti za svoje ciljeve i svoje snove... bez obzira što nam o tome pisali mediji i oni koji su odabrali drugačiji način života pa si uzimaju za pravo suditi i komentirati.
Bravo Sandra! Velika si... bez obzira kako odlučila! Ti nisi samo jedna u nizu. Samo ti znaš prave razloge... samo ti znaš svoju priču.... i nitko te nema pravo utrpavati u nizove i komentirati tvoje odluke.



Post je objavljen 20.06.2010. u 11:08 sati.