Marketing
Copy paste
Jednostavno sam moral prepisati ovo genijalno
priopćenje, ove genijalne mladosti.
Mladi antifašisti osuđuju Josipovićev posjet Bleiburgu
Udruga mladih antifašista Zagreba uputila je priopćenje u kojem osuđuje najavljeni posjet predsjednika Josipovića Bleiburgu. Predsjednikov odlazak u Bleiburg u prigodi obilježavanja Dana antifašističke borbe pokazuje da je zapravo deklarativni, „adidas" antifašist, poručuju.
Priopćenje prenosimo u cijelosti:
"Ponovno prikazivanje serije Nepokoreni grad, o zagrebačkim ilegalcima u NOB-u, izgleda da smeta mnogima, ne samo zato jer prikazuje istinu o građanima Zagreba koji su se herojski oduprli fašizmu, već i ponajprije zato što riječi izgovorene iz usta glumaca koji tumače uloge ustaša i nacista, zvuče ne samo kao jeka svega onoga što su žrtve fašizma slušale za vrijeme ustaške strahovlade, već i kao jeka onoga što preživjeli borci Narodnooslobodilačke vojske ponovno slušaju od osamostaljenja Hrvatske. Tako smo nedavno u jednoj od epizoda, mogli čuti jednog ustašu koji je, kada mu uhićenik kaže da je nevin uhićen, odgovorio kako je svatko kriv dok mu se ne dokaže nevinost. Upravo ta rečenica najvjernije pokazuje odnos vlasti i jednog dijela društva prema partizanima, borcima Narodnooslobodilačke vojske, posljednjih dvadeset godina. Službena politika trudila se ranih devedesetih rehabilitirati ustaše i ustašku ideologiju, a kada je to shvatila da neće uspjeti, uložila je sve svoje snage da marginalizira i gotovo sotonizira partizane, a da Narodnooslobodilačku borbu diskreditira.
Tako devedesetih godina počinje proces povijesnog revizionizma kojem zeleno svijetlo daje i tadašnja režimska politika. Sam Franjo Tuđman u svojoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti 1989. godine lažima pokušava umanjiti ulogu partizana u Drugom svjetskom ratu. U taj proces uključila se i Skupština grada Zagreba koja je promijenila imena mnogih ulica i trgova među kojima je najznačajniji Trg žrtava fašizma čije ime je vraćeno tek prije nekoliko godina. Hrvatska vojska je godinama tolerirala jedinice HOS-a čiji su pripadnici imali uniforme koje su neodoljivo podsjećale na Crnu legiju, a čiji su nazivi nosili imena ustaških zločinaca Bobana i Francetića. Hrvatska vojska sudjelovala je u rušenju spomenika narodnooslobodilačkoj borbi u Makarskom primorju. Da to nije jedini primjer rušenja spomenika pokazuje i ostalih gotovo 3000 spomenika koji doduše nisu srušeni uz izravno pokroviteljstvo države, već prešutno. S druge strane dizali su se spomenici ustaškim zločincima i nepostojećim žrtvama. Davanjem političkih i društvenih uloga bivšim ustaškim dužnosnicima poput Vinka Nikolića, Danijela Crljena ili pak Ive Rojnice i istovremenim ignoriranjem zahtjeva za suđenjem ustaškog koljača Milivoja Ašnera pokazuje se tadašnji, ali i današnji stav vladajućih prema bivšim ustašama. Istovremeno stav prema borcima NOR-a je suprotan i njih se iz političkog i društvenog života isključuje, mirovine su im prepolovljene, a stečena prava nepravedno ukinuta. Bez dokaza ili suđenja, a najčešće prema svjedočenju čak i samo jednog neprovjerenog svjedoka, partizane se proglašava zločincima, a pronađena grobišta iz Drugog svjetskog rata, poput Jazovke, bez ikakve provjere se automatski pretvaraju u mjesta na kojima su ubijeni nevini ustaše od strane "krvoloka partizana". Da se povijesnim revizionizmom nisu bavili samo okorjeli desničari i pripadnici emigracije pokazuju i zanimljive izjave današnjeg predsjednika sabora Luke Bebića koji je rekao kako su "na strani antifašizma bili i hrvatski partizani, ali i većina endehazijskih jedinica", kao i bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića koji je rekao kako su "Hrvati dva puta pobijedili i da se mi nemamo razloga nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata - ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje... Mi nemamo pred kim šta klečati! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile osovine priznale Hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom". Povijesnim revizionizmom se bavila i politika ali i crkva. Za vrijeme služenja misa zadužnica se veličaju ustaški zločinci i NDH, a iznad oltara nekih crkvi osvanule su slike tih istih zločinaca. Republika Hrvatska dopustila je registriranje Hrvatskog oslobodilačkog pokreta koji je osnovao Pavelić u emigraciji, a dopustila i izlaženje lista koji se zove "Nezavisna država Hrvatska". Spomenici podignuti ustaškim zločincima i dužnosnicima uklonjeni su tek nakon niza godina. Već smo i zaboravili banalne stvari poput novčane jedinice Kune i Hrvatskog državnog sabora koji su ta imena nosili i za vrijeme NDH.
Ne treba padati u zamku kako su ta vremena iza nas jer sad vlast tobože podržava antifašizam i antifašiste. Kada su vladajući shvatili da nasljeđe iz narodnooslobodilačke borbe, kojom je Hrvatska svrstana na stranu pobjednika, trebaju za ulizivanje Europskoj uniji, a godinama pljuju po njoj, morali su promijeniti termine. Tako je "antifašizam" postepeno zamijenio Narodnooslobodilačku borbu, a "antifašisti" partizane. Antifašizmu, koji je tek segment Narodnooslobodilačke borbe, oduzet je revolucionarni karakter i pridodan nacionalistički predznak. Tako on postaje pogodan za dnevno političke svrhe, oslobođen tereta "zločina", koji su pripisani komunistima.
Vladajući su htjeli u potpunosti izolirati "komunističke zločine" u svom procesu destilacije antifašizma, no dvadeset godina djelovanja putem državnih ideoloških aparata postigli da to svatko kao papagaj ponavlja izraz "komunistički zločini", pretvarajući svakog borca narodnooslobodilačke vojske u zločinca bez obzira u kojoj jedinici se borio i u kojim borbama sudjelovao. Kako bi imali "čisti antifašizam", lišen svake borbenosti i pogodan za ulizivanje Europi, moraju ispraviti grešku. Tako jedni, više naklonjeni prema "antifašističkim borcima", poput bivšeg predsjednika Stipe Mesića umanjuju značaj komunista koji su narod poveli u borbu i bez kojih pobjeda ne bi bila moguća, ističući kako je komunista bilo tek deset posto, dok onih koji nisu bili u partiji, golemih devedeset posto. Počasni predsjednik SABA RH, svjesno prešućuje ulogu komunista bez kojih vojna, ali i politička pobjeda ne bi bila moguća, a sve kako bi toj manjini pripisao ono loše iz NOB-a. Drugi, manje naklonjeni "antifašističkim borcima" smatraju da treba izjednačiti fašističke zločine sa "komunističkim zločinima" priznajući svoj, "destilirani" antifašizam i upravo takvi prvo idu u Jasenovac, a kasnije na Bleiburg.
O završnim operacijama protiv zločinačke ustaške vojske koja je pri bijegu za sobom povukla dio civila, zbog njihovog protunarodnog rada ili zavedenih ustaškom propagandom, dosta je rečeno. No važno je ponoviti kako su upravo oni ustaše koji su kukavički uspjeli pobjeći, stvarali Blaiburški mit, prema kojem je na Bleiburgu i ostalim mjestima tzv. Križnog puta poubijano "na stotine tisuća Hrvata", samo zato "jer su bili Hrvati", kako bi im to služilo u zataškavanju njihovog kukavičkog bježanja. Istina je za njih poražavajuća jer je nebrojeno puta dokazano da na Bleiburškom polju nitko nije ubijen, već je par ustaških funkcionera izvršilo samoubojstvo, a pri povratku u zemlju oko 50.000 zločinaca je strijeljano na prijekim sudovima, a ostali su pušteni kućama. Postoji mogućnost da se i među njima našao netko nevin. Mislite li da se sada ne bi hvalili ekshumiranim kosturima žena i djece koji bi "dokazali zločine partizana"? No službenu vlast ne zanimaju dokazi pa tako godinama podržava sljedbenike ustaških koljača kojima je dala novac da kupe zemljište na kojima se održavaju njihove "zakoljijade" i podgrijava mržnja i mit o Bleiburgu, iz proračuna se izdvaja ogroman novac i šalju se govornici ih vrha vlasti. Tako su tamo bili Andrija Hebrang, Radovan Fuchs, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko, Ivan Jarnjak, Ivica Račan, Zoran Milanović i mnogi drugi visoki dužnosnici. Svaki političar zna kako će odlaskom na Bleiburg dobiti političke bodove i zato im nije u cilju da te svečanosti preživjelih koljača i njihovih sljedbenika rasturaju.
Zato će se ovom društvu deklarativnih antifašista ove nedjelje priključiti i predsjednik Ivo Josipović. To ne bi bilo ništa čudno jer smo mi antifašisti već naviknuli na političare koji jedan dan govore u Jasenovcu, a drugi u Bleiburgu, jedan dan odlikuju borce NOVJ, a drugi ustaše, jedan dan su sponzori antifašističkih svečanosti, a drugi ustaških, jedan dan u Saboru i na Pantovčaku primaju borce NOVJ, a drugi dan ustaše, jedan dan donose Deklaraciju o antifašizmu, a drugi dan Zakon o obilježavanju "žrtava komunističkih zločina", itd. Upravo njegov odlazak u Bleiburg u prigodi obilježavanja Dana antifašističke borbe pokazuje da je zapravo deklarativni, odnosno „adidas" antifašist. Da mu je imalo stalo do antifašizma, pa makar i deklarativnog, pobrinuo bi se da se provodi Deklaracija o antifašizmu i obnove spomenici. Da mu je stalo do boraca Narodnooslobodilačkog rata, pobrinuo bi se da im se vrate oduzeta prava. Pošto mu je stalo samo do osobnih interesa, mi ovaj potez osuđujemo. Nije antifašist onaj tko jedan dan hodočasti u Jasenovac, a drugi u Bleiburg, kao ni ljudi koji koriste antifašizam u dnevno političke svrhe.
Ono što nas čudi je zašto predsjednik ide tamo predstavljajući se kao antifašist. Zbog čega njegov ured daje izjave kako se Bleiburg "profilirao u simbol stradanja žrtava križnoga puta" kad je to laž i mit? Bleiburško polje je prije šezdeset i pet godina bilo mjesto predaje ustaške vojske, a posljednjih dvadeset godina mjesto najgorih fašističkih proslava i pijanki? Zašto predsjednik daje legitimitet jednom takvom mjestu? Tko su žrtve Bleiburga, tko je ubijen na Teznom i drugim mjestima i tko je tamo ubijao?
Neki će reći kako antifašistički borci i antifašisti danas, šezdeset i pet godina poslije rata ne priznaju zločine. Naravno da priznajemo da je zločina bilo. I zločince treba kazniti. Jedan primjer iz rata najbolje pokazuje kako su se partizani odnosili prema ratnim zločincima. Nakon što je Petar Krnjajić, komandant jedne partizanske čete na Baniji naredio da se jedno selo spali, a svi muškarci stariji od 16 godina poubijaju, osuđen je na smrt i strijeljan. Zločinci trebaju biti kažnjeni, ali mi još uvijek smatramo, možda smo lakovjerni, da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja i smatramo da uvijek treba poći sa tom pretpostavkom. Smatramo da ako je zločina bilo, da se zločincima treba suditi i da ih treba osuditi. Mi od toga ne bježimo. Pitamo se zašto nitko do sada nije osuđen za "Bleiburški pokolj"? Zašto se ne kaže ime i prezime onoga tko je zločine naredio? Zašto nema popisa ubijenih na Teznom i drugim lokacijama? Odgovor je poprilično jednostavan, zato jer bi se na taj način otkrilo da su ubijeni bili koljači, fašisti, zločinci. Upravo zato nikome nije u interesu raditi popise ili ih naći u arhivima. Jugoslavenska armija je popis napravila, možda nepotpun, ali je postajao. Pitanje je gdje je on sad ili da li još on postoji. No uvijek postoji druga mogućnost. Ići od mjesta do mjesta i raditi popise. Zašto s to ne radi, odgovor smo već rekli, saznala bi se istina!
Tek kad se napravi popis svih ubijenih, i utvrde nevine žrtve, tek tada treba iskazati počast tim nevinim žrtvama ustaškog terora koje su stradale nevine samo zato jer su ih ustaše povukle sa sobom da im budu živi štit, koje su stradale od zalutale bombe ili metka, koje su bile silom preobučene u ustaške uniforme i koje su stradale nesretnim slučajem. Upravo zato Udruga mladih antifašista grada Zagreba ne podržava stav da se treba klanjati koljačima i ubojicama, već da treba odati počast borcima Narodnooslobodilačke vojske kojima dugujemo našu zahvalnost što su se časno borili protiv fašizma i ginuli za našu slobodu."˙
Post je objavljen 20.06.2010. u 05:10 sati.