Eto, konačno je sinoć, nakon punih 13 tjedana trajanja, završio i taj poznati realyty šou Nove tv. Možda se većini ljudi od samog spomena navedenog realytyja diže kosa na glavi, što zaključujem po tome što većina mojih prijatelja i poznanika isti nije pratila jer su alergični na emisije takve vrste, no unatoč tome, meni je baš bilo zgodno navečer u 9.00, kad god sam imala priliku, virnuti na Novu i pogledati što se tamo događa, no nisam bila ovisnik o gledanju šoa. Prvenstveno čestitam pobjedniku Kristijanu Rahimovskom i baš mi je drago što je taj mladi dečko pobjednik ove sezone, no zapravo se divim svoj petorici finalista koji su tamo uspjeli izdržati 13 tjedana. Razlozi za moje poštovanje prema njima, iako su mi neki od navedene petorice malo više, a neki malo manje simpatični, prvenstveno su u tome što sam cijeli svoj život provela na selu, no doduše posljednjih 26 godina od moje udaje nešto lagodnije, no godine mog djetinjstva i mladosti provedene na selu sa tadašnjom mojom obitelji koja je radila na poljoprivredi i živjela od toga rada, meni su ostale u tako jasnom sjećanju i vjerojatno su i obilježile moj daljnji životni put, onaj na kojem sam i danas.
Danas je zaista život na selu puno lakši od onog što smo mogli vidjeti u šou, budući da je većina stvari mehanizirana i automatizirana, pogotovo kod većih poljoprivrednih proizvođača i većih uzgajivača stoke, no prije nekih 30-ak godina je to otprilike izgledalo baš onako kako je u šou prikazano. Duboko su me se dojmile riječi koje je na Farmi, prije nekih mjesec dana, rekao Stjepan Božić u smislu kako se duboko klanja svakom seljaku i kako je tek kroz tih nekoliko tjedana na Farmi spoznao svu težinu seljačkog života i kako je krvava svaka ona kuna koju čovjek stekne baveći se poljoprivredom, stočarstvom i svim onim što uz to ide.
Kad bi me danas, u mojim kasnim četrdesetima, netko zaista htio kazniti, bilo bi dovoljno da me pošalje na farmu i ostavi tamo nekoliko tjedana, a onda uz svu težinu rada na selu, u jednom takvom šou možda još veći problem predstavljaju poremećeni međuljudski odnosi a što smo uostalom, mi koji smo makar samo povremeno pratili Farmu, imali prilike jako dobro vidjeti.
Upravo zbog svega navedenog, pomalo zavidim svoj petorici koja su ušla u finale, jer ipak su to uglavnom ljudi rođeni u gradu koji se nikad niti izbliza nisu imali prilike susresti sa poslovima koje su morali odrađivati na farmi. Svaka čast dečkima, cure su bile uvjerene kako rade puno, no one su se uglavnom motale po kući, muzle krave i radile u vrtu, a dobar dio dana i ljenčarile, dok je muški dio natjecatelja stvarno morao povući, intenzivno se brinući o životinjama a uz sve to svakodnevno su morali izrađivati kojekakve nastambe i ograde, ili pak popravljati one već postojeće. Većina ljudi koji su sudjelovali u šou vjerovali su kako će tamo naći smirenje daleko od gradske žurbe i stresa koji nosi današnji ritam življenja, posebice u velikim gradovima i očito nisu bili svjesni da ih tamo, kako zbog težine posla, tako i zbog međuljudskih odnosa, pa onda još pod kamerama 24 sata dnevno, čeka još veći stres, zapravo pakao.
Upravo zbog toga što sam već između moje 10-te i 15-te godine života, poput Stjepana Božića shvatila svu težinu života na selu, odlučila sam se školovati za bilo koje zanimanje samo da odem čim dalje od sela i rada na poljoprivredi. Ovo drugo mi je srećom uspjelo, no nije mi uspjelo da odem živjeti u grad pa zbog toga stalno i razmišljam o prodaji moje stare kuće, zajedno sa ogromnim seoskim imanjem i kupnji stana u obližnjem gradiću, zapravo predgrađu naše Metropole.
No čini mi se kao da još uvijek nije došlo vrijeme za to, ne mislim pod tim o financijskim prilikama, odnosno vrijednostima nekretnina na tržištu u odnosu seosko imanje sa starom kućom, prema stanu u gradu, već pod tim mislim na ono nešto dublje, na stvari koje me još uvijek vežu za doba djetinjstva i mladosti i koje su mi jedine ostale iza moje nekadašnje obitelji koje više nema, pa kao da, kroz masu stvari u mojoj staroj kući još uvijek postoji neka neraskidiva veza između mene i njih.
Još jednom čestitke Kristijanu i vjerujem da će osvojeni novac, iako se baš i ne radi o basnoslovnoj cifri, znati pametno utrošiti na svoju obitelj, dječicu i jako simpatičnu ženicu. Ja osobno, a vjerujem i većina ljudi iako toga nije svjesna, čak niti kad bi mi netko unaprijed zagarantirao tih 250.000,00 kn nakon 13 tjedana, zasigurno nebih mogla tamo ostati tako dugo.
Čestitke i ostalim finalistima a Vama laka ova svježa, lipanjska noć!
Post je objavljen 19.06.2010. u 21:50 sati.