Rekal bih...
sada kad više ništa nemože vratiti...
dane prohujalih ljeta,,,,
Netreba tugovati...već naći snage.....
Ali to su moji najdraži stihovi omiljenog mi pjesnika....(sjaj u travi)
Slušam..unutrašnji glas..sebe...
Stišavam srce..budi mirno..
I glazba nek tiho svira..
Nek rane zacijele..nek zore ne sviću..još samo malo...
nek slike izblijede..potpuno...nek ništa neostane..
ni sjećanje...na tebe..
Stišavam srce...budi mirno..
Nije te nitko vrijedan...a namanje on...
Koji nije te prepoznao u kapljicama rose,,,osmijehu...kiši..
U svemu onome što je on tebi bio..
nek zarastu staze....nek nikne trnje..
da budem li htjela opet..tebe..trnovi mi spriječe put...
Koliko god ova bol bila jaka....ja ću izdržati...jer
Ako sam te mogla toliko voljeti...ja to mogu...
Zbog sebe,baš zato što sam te voljela...trebala..
i baš zato što ti nisi trebao mene..kao ja tebe..
Stišavam srce.....budi mirno...
I kažem..proči će sve prođe....a tragovi ....lažu kad kažu da neostaju..
Oni su tu...duboko....
I dođe mi da vrisnem..da si utrobu iščupam od bola...
Al ništa...ništa više neću učiniti...puštam....
bacam sve u zaborav...samo još te slike...koje blijede....još me bude ..
u noćima ,kao što je ova...
Stišavam srce....budi mirno....još samo malo...
Post je objavljen 19.06.2010. u 11:10 sati.