....promjenjiva varijabla...život....
kad god pomisliš da jesi uljuljkan u životne plahte mira, spokoja i sigurnosti....zapuše neki vjetar sa istoka, hladnoćom ošine glatko, uspavano lice i probudi te...naglo, grubo i neočekivano....šok i nevjerica te zaskoče...tvoj pogled, oči iskočiše iz nutrine duplji...lice poprimi neku čudnu grimasu polugrča i odjednom se pojavi tisuće pitanja...tko sam, što radim i pobogu gdje se ja nalazim?!?!
kakav je ovo san koji živim i da li je to san ili život?
da li sam to ja?
zašto sam u takvom šoku i nevjerici
zašto me taj vjetar propuhao do kosti....čemu sva ta pitanja?
čemu svi ti upitnici?
čemu taj osjećaj mira i sigurnosti, zar ne vidiš da ti se cijeli život promjenio...
tvoje biće je toliko promjenjeno...ti si netko drugi...promjena je cjelovita, zaokružena varijabla, ali još uvijek varijabla...jer hladnoća polako kruži....dolazi do smrzavanje...toliko da si paralizirana činjenicom da je život pisao roman koji nisi zabilježila niti jednim znakom upozorenja....upozorenja da male promjene znače velike stvari,,,znače velike životne odluke...znače nešto....ne samo tebi nego i cijeloj koloni ljudi koji pišu tvoj život s tobom ili u usporednom kolosjeku...i oni pišu svoju sudbinu...svjesno ili spavajući ne znam ali ja sam budna....radim inventuru života...
o Bože....toliko sam se promjenila, a nisam primjetila tako očiti iskorak naprijed....
više manje su ga prihvatili svi moji najdraži putnici, a mene je ulovila panika....moj identitet se promjenio...moja realnost je postala produkt moje uspavanosti....ne kažem da je ona loša, ali kad je zapuhao vjetar...moja inventura svakodnevice je počela....moja mikrosadašnjost je poprimila svjesnost....
da li se to zove progledati po prvi puta....ili je to stajanje pred ogledalom ogoljen svojom istinom...
koja vode do pitanja....Sviđa li ti se odraz????
paraliza me zablokirala....misli su počele obljetavati moje dugoročno pamćenje kao nalet osa....bojim se da me ne upikne...jaaaaaooooo.... što mi se to desilo....život je preuzeo glavnu ulogu...sudbina je uzela moj život tamo gdje sam joj ja prepustila prednost...to je bio moj izbor,,,,dobar ili loš, ali je bio moj...nema žaljenja,nema povratka sada....tu si gdje si,,,,sada imaš svijest, da jesi takav....stariji, mudriji, odgovorniji, umorniji, voljen, pun strahova od napuštanja mladenačkih ludosti,,,svijest da nisi više ono što si bila...iako je smijeh ostao isti,,,jer se neke stvari ne mijenjaju,,,one koje su tvoja istina od početka života....ali da je život konstantno mijenjenje,,,ne na bolje ili lošije,,,nego drugačije,,,,zar se toliko bojim mijenjati u očima vlastitog bivšeg identiteta...zar je on toliko preuzeo moje bivše misli i sadašnje da se golim rukama i nogama borim da opstane,,,,a u biti je već davno izgubljen i zaboravljen....F. je rekla da je to sazrijevanje te da nisam retardirana...hvala joj na tim rječima utjehe...oprosti mi prinče što nisi još postao kralj,,,ali u mom srcu ti si moj iskreni i pravi junak...oduvjek i zauvijek...i ti to znaš....i nikakav vjetar neće ohladiti vatru koju si upalio u mome srcu...jer to jest do svemira... i u rikverc:)
...ogledalo je potrebno...dapače nužno da shvatiš da unutarnji glas postoji i on te nikada neće napustiti....ono sada vrišti u meni...plaće, udara po zidovima,,,boli...što je znak da ono što jesi...nikada nećeš izubiti,,,koliko god se bojiš toga,,,Kyra će uvijek biti svoja,,,možda malo starija, sa većim konfekcijskim brojem,,,,ali unutarnji monolog nije varijabla...ono je beskonaćnost...uvijek konstantna i nezaustavljiva...sviđalo se to vama ili ne...iskreno zaboli me što vi mislite...jer da ja nisam sve to,,,ne bi se mi znali,,,jel tako:)
Post je objavljen 18.06.2010. u 13:13 sati.