Zavaravam se vješto da mogu. Do podneva. Od podneva tone dan
i ja tonem s njim. Nestajem i gasim se baš kao i nada,varava,opojna, slatka.
Noću, u tami, guši me spoznaja da je sve vrijedno ostalo daleko negdje, tamo u ogledalu
sjećanja i da je sve što je ispred mene samo jalovo nastojanje da oživim što je
davno umrlo i zakopano . Ustajem i naslonjen na otvoren prozor udišem Mjesec i razmišljam
gleda li ga, kao ja, šapće li mu tiho, kao što bih ja njoj.
Zatvaram oči i zamišljam svjetlucave mu niti svud uokolo njezina lica.
I tako do jutra.
A onda se s novim danom vješto zavaravam da mogu krenuti, oslobođen.
Do podneva. Otprilike.
Post je objavljen 17.06.2010. u 20:00 sati.