Možda jednom i ja dotaknem sreću i mir, a do tog trenutka, nemir mi u sebi mira dati neće.
Možda jednom, shvatim, koliko sam griješan bio, koliko sam griješio tražeći ono malo nježnosti i ljubavi, tamo negdje sa strane, koliko povrijeđivao one bližnje.
'Za sat ljubavi, prodao bih i srce svoje' – kad budem star, sa sjetom u očima prisjećati ću se dana kada me se za čistih sat vremena životinjskog sexa plaćalo i tisuću eura.
Na kraju, iako to i nije kraj, ali crta se uvijek povući može, rezultati i nisu toliko pozitivni.
Fizički okružen ljudima, osjećaj samoće, proklete usamljenosti, ne napušta me već desetljećima.
Nekoć, ako sam smotan i nespretan, žudio za curama, ženama, danas imajući 'ono nešto', one više nedostižni predmet žudnje i nisu, ali muči me spoznaja o promašenosti, o krivim odlukama, o slabosti sebe kao osobe kada je trebalo reći odlučno 'ne', kada je trebalo nešto prekinuti.
Ovako, ide se dalje, naiđe netko, nečije usne u mraku, malo ljubavi, malo topline da bi na kraja gorčina i bol prekrila sve.
Post je objavljen 17.06.2010. u 11:09 sati.