Sinoć sam prisustvovala promociji ukoričenih kratkih tekstova o položaju žene napisane od časne sestre koja je već diplomirala, magistrirala i doktorirala… iz određenih predmeta.
Časna inače ima vrlo dobre odnose u Bosni i njena se knjiga čita među mladim muslimankama i srpkinjama- koje također promišljaju vjeru i svoj položaj unutar svoje macho zajednice.
Položaj žene u crkvi i u društvu?
Svih to tišti.
Respektabilan je broj prisutnih, a i samih predstavljača knjige.
Razmišljam, a što mi drugo preostaje i vidim ih kako svi pružaju lagano ticala pipkajući oprezno što reći i kako se ponašati.
Crkvena struktura je u principu sastavljena od ljudi koji strogo slijede crkvena pravila, osim rijetkih, a njima crkva do određene mjere pušta- nije glupa ta crkvena vrhuška. Dapače vrlo je mudra, ali spora ko' sva nebeska tijela koja se okreću na manje od 33 okretaja.
Položaj žene!!?
Sociologinja , koja drži katedru na jednom od socioloških svjetovnih fakulteta, pametna ko svi vrazi i nekolicina pametnih muškaraca zajedno sa tim vrazima, mudro je govorila također pipkajući i ona ticalima (ali puno manje, puno manje jer ne pripada iznutra crkvenoj organizaciji) da ne pogorša položaj časne sestre.
Govorilo se o feminizmu i svi su se ogradili od onog agresivnog feminizma iako je vrlo teško staviti granicu kad je agresivan (feminizam), a kad to nije.
O čemu se tu govori, mislim? O čemu mi to uopće govorimo?
Časne su uistinu milozvučno pjevale. Jedna je svirala neku razlomljenu skladbu kao da je namjerno htjela pokazati da je vrijeme promjena.
Kasnije u kratkom razgovoru doznajem da je svaka od njih završila neki fakultet ili već neku školu. Profesorica latinskog, profesorica teologije da ne nabrajam dalje, ali vidimo ih kao množinu. Jednako obučene, jednako tihe, cvrkućuće i neprimjetne. Jedno tijelo. Teško ih je personalizirati i pojedinačno zapamtiti.
Svećenici pak. Obučeni u svjetovnu odjeću. Svatko je od njih s imenom i prezimenom.
Časna koja je doktorica nema ono pokrivalo na glavi i ima kraću haljinu.
To joj zamjeraju. Em je časna, em je pametna, a još se nosi kako se nosi.
Pitam jel' može tako. Je li to unutar propisa. Jest kažu, ali nije uobičajeno. na neki način je potvrda svojevrsne pobune na položaj žene u crkvi i strši.
(a mene to što strši neizmjerno veseli. Javila sam se dobrovoljno kao njena tjelesna straža)
Promotori su oprezno govorili. Bože sačuvaj dirnuti u zakone crkve. Ja sam buntovnik. Kažem: Pred dvije tisuće godina došao je Isus i razbio tisućgodišnje ustaljenosti židovske vjere. Zakone koje nisu mogli prihvatiti. Nigdje nije imao podrške. Pao je doslovno s neba. Čudo da mu je uopće netko povjerovao, a opet iz njegovih natuknica nastala je vjera i crkva- nezamislivo velika institucija . Pitam se pitam što bi bilo da Bog pošalje još jednog sina ili možda kćer.
Smijali su se. Moramo oprezno kažu jer nastavi li žešće možda je i ubiju(časnu), aludirajući na Isusovu smrt.
Priznajem da mi nije bilo mrsko družiti se sa već poznatim licima. To je , u nekom smislu, sama vrhuška intelektualne crkve, ali ipak koliko god drugačije razmišljaju polako i sporo pipajući reakcije svojih vrhovnika kreću se prema naprijed.
Nema tu udaranja šakom od stol. Nema revolucije. Mi smo svjetovnjaci promijenili kompletnu paradigmu naših života. Sve je manje autoritativnih roditelja. Sve je više provokativnih pitanja na koja trebamo odgovarati djeci, ali i mi tražimo druga objašnjenja i ne vjerujemo slijepo dogmama.
Crkva više nije ona zatvorena organizacija koja odijeljena fizičkim i duhovnim zidovima . Sjeća li se još itko oltara pri kojima je svećenik bio okrenut leđima puku. Kao da taj narod, vjernici nisu uopće važni, a zapravo su u ovom slučaju najvažniji. Radi njih je Bog poslao sina i pustio da ga ubiju da njegova zemaljska muka nauči nečemu nas i spasi nas. Crkva je stoljećima postajala svrha samoj sebi, a mi smo skupljali mrvice nadajući se...
A, onda je Drugi koncil („11. listopada 1962. u bazilici sv. Petra papa Ivan XXIII otvorio je Drugi vatikanski koncil. U uvodnom je govoru kazao: «Crkva je vrt koji valja obrađivati a ne muzej starina». «Glava Crkve je Krist a ne papa»), unio radikalne promijene. Uveo male ljude, vjernike u svoje do tada zabranjene prostore duhovnosti. Crkva je počela komunicirati s nama malima, ali... lijepo to zvuči. Sve se to događalo izvan granica domaće crkve. Sad u domovini Hrvatskoj nitko više ni ne spominje drugi vatikanski koncil. Nije im u interesu. Nisu oni tu radi nas, nego radi samih sebe.
Ne govorim o ovoj šačici sinoć prisutnih i možda još o nekima koji nisu bili, ali većina.... Većina nema blage veze o čemu se tu radi.
A radi se ne samo o položaju žene u crkvi, nego i o samoj crkvi koja se ponovo zatvara i bježi u vlastitu izolaciju.
To rastužuje, ali koliko god mi je susret dao misliti bili su tu vrlo ugodni razgovori. Vispreni su to ljudi, puni znanja, a ja još učim.
Post je objavljen 16.06.2010. u 16:06 sati.