… gledam, slušam, osjećam, mislim … i kada djelujem isto je tako …
Neznam od kuda mi misao da sve to jest u nekoj stvarnosti? Od kuda mi pomisao na Istinu i što bi ona trebala biti?
Razmišljam i kao da je to sve. I kada vidim; i kada čujem; i kada osjećam… sve je to mislima. Misao je ta koja okruni viđenje, koja okruni i mene.
Misao je ta koja slike predstavlja i mijenjati ih može. Viđeno dobiva neke dodatke osobnosti mene mišlju. Tražim Istinu, a stalno stvaram i farbam sliku njenu samome sebi. Zaista sam kao pas što svoj rep oko stupa lovi.
Izgleda mi takav pristup apsurdan.
No, da malo prošećem mislima po omome što njima stvarnosšču nazivam, što mislim da istina jest.
Beskonačnost je apsurdna u načinu gledanja i mišljenja. Misao nama stvara sliku stvarnosti onako kako mislimo da jest. Sav svijet je uvijek malen u većoj širini. Uvijek postoji veće. To me vodi tome, da je realnost toliko malena da jednostavno teži nuli. Praktično jest nula, ako želimo dokučiti krajnost. Na taj način kraj ne postoji, a time je i početak upitan. Kao da realnosti po istini nema. Možda je to odraz nemoći čovjeka da dokući to na način svoj, da mislima dokući Istinu. Pa što onda doživljavam?Zar doživljavam samo svoju misao? Hm, pa ništa ne može biti doživljeno bez njena priznanja, ma koliko bilo s osjećajem posebnosti. I sama Istina u nama postaje tek našim prihvaćanjem nje. I šamar zaboli tek kada ga prihvatimo, a može biti i ono čega nema u nekim okolnostima. Sve je nekako u našem odnosu prema nama samima i mislima svojim. Znači imam sebe mislima.
Pa, da se okrenem mislima. Neću, namjerno, gledati stećenim znanjima kroz život, jer sa njima u kompletu pokupim i sve zablude. Misao radi sa odnosima. Ona ne može bez dijelova cjeline u odnosima i to nosi njeno postojanje. Čak i sama svoju osnovu ima u odnosu prema meni, zamišljenom meni, ili pronađenom. Postoji radnja ili tok neki, a to znači barem dva dijela. I u stanju koncentracije proces je od mene do objekta il obrnuto. Barem dvoje. Tako to misao stvara i radi.
U vlasti misli takove, pitam se, koliki su mi dometi? Mogu li bez nje? Zar bez one koja me okruni?
Ha, ha, ha, projatelji moji dragi pozdravlja vas onaj koji misli da misli, koji misli da osjeća, da vidi, da čuje… Mislim ja da i vi mislite, je li tako?
Mislim, ali i to, kako i odakle tako bude? Kada misao dijelovima postoji, što je ona i kako stvara? I krene vrtlog bez kraja, kao i u svemu što realnost krasi, ako se želi dokučiti krajnost ili konačno stanje… istina.
I pitam se ja: 'Govori li to što?'. Pokušavam vidjeti što se to zbiva, i istovremeno uviđam kako i to mislima odrađujem. Mogu li prihvatiti išta, a da nije mišlju mojom? I misao sama dolazi do negacije sebe. Kao da sama dosiže misao novu: 'Nisam ja istina, mada istinom jesam. Pogledaj bolje.' I sada dolazi ono stanje, onaj trud, u kojem, jest mjesto novom otkriću, novom svijetlu, promjeni sebe.
Tko li sam? Prihvatom širine u kojoj i misao jest, a ona ono što njome nije, nestaju granice. Barem one koje mislima činimo. Nespremnima je to neki nepoznat prostor u kome se gube i brzo hvataju misao. Tamo su ishodišta; tamo u tome bezgraničju, van vremena i prostora. Einstein je dokučio dilataciju vremena, a ovo je dilatacija realnosti. Da, ali i puno šire od toga.
Prijatelji dragi, eto još se trudim kao čovjek. Sve više vidim misaona ograničenja koja su vrlo jaka kod zatvorenih misli, koje su karakteristika svojatanja. Te granice su konačne, realne i prolazne.
Puno je toga što bi oslikati mogao. Vidite li i vi to?
Pozdravljam vas i volim … :)
Post je objavljen 16.06.2010. u 12:45 sati.