Diže se vjetar.
Snažan vjetar.
Puše. I pravi zbrku u mom srcu. Ruši osjećaje, baca ih s polica, prolijeva ih. Čupa sve ono što je dosad bilo najdublje ukorijenjeno. Odnosi svakodnevicu, stvarnost, sigurnost, i zatvara ih u ormar uspomena. Sada, sada dolazi red na neke druge stvari.
Oh, kako sam glupa.
Zar to nije glupo? Djetinjasto? Neozbiljno? Tek sada postajem svijesna koliko je zapravo dobro sve ovo bilo. A možda je sve to samo optimizam. Pozitivno stanje duha. I sad mogu reći sama sebi: da, ovo je savršeno. A ono što dolazi, bit će još bolje. Jer sam si sama to stvorila.
Ah, da. Znam da sam vam se svima posebno ispričala, ali oprostite još jednom na poduljem odsudstvu.
Post je objavljen 16.06.2010. u 12:27 sati.