otvaram oci i instiktivno posezem za mobitelom...
2 i po...
sta me je tocno probudilo? sjecam se samo zamrsenih snova i neodredenih osjecaja...
vidim imam poruku na mobitelu. On, naravno...
fali mi. jako... ljuta sam na sebe... zasto ne moze biti samnom?
ustajem i idem u kupatilo. umivam lice ledenom vodom i ne uzimam zrak. znate onaj osjecaj kad nakon nekoliko minuta ponovno pocnete disati?
nije pomoglo. osjecaj se isto. jos uvijek tu. gdje ne zelim biti. jos uvijek tako zbrkano.
vracam se u krever i pisem mu poruku.
lezim na stomaku sa ispruzenim rukama i nogama.
neznam sta razmisljam. sta me boli. sta me brine.
nemogu ni misliti u ovim trenucima.
jedna suza se polako spusti na jastuk.
odmah osjetim kako je nesto malo skocilo na moj krevet i meko se uvuklo pored mene.
poljubim mu njuskicu.
kako uvijek zna kada mi treba?
otvaram prozor...
hladan zrak se spusta na mene.
i opet se osjecam isto.
zasto mislim da se uopce nesto moze promijeniiti?
a sta uopce zelim da se promijeni?
pokusavam zadrzati nesto sto uporno bjezi od mene.
ili ja tako ocajno pokusavam pobjeci od toga...
ne bih znala reci...
jos jednom uzimam mobitel, gledam slike, poruke...
i opet kazem sebi kako mi fali...
jos 16 dana...
i sve ce biti uredu...
opet pocinjem plakati.
kako sam za tako kratko vrijeme postala tako cmizdrava?
ustajem i palim kompjuter. imam potrebu pisati.
gomilu fraza i glupih misli koje nigdje ne vode. koje uopce nemaju smisla.
ali mozda se osjecam bolje.
samo mozda.
Post je objavljen 15.06.2010. u 03:08 sati.