Čekaj me, dolazim ti pred jutro.
Na obrazima ćeš mi možda vidjeti šarenilo, pruge različitih boja ukoso poredane. Ožiljke od vječnih borbi što noć boje sjenama prijetnji. Tamnu kožu preplanulu od sunca i ispucale usne koje će te podsjetiti na žeđ. U očima glad, bezobzirnost: život je gore kao kap rose na dlanu.
Tjedni boravka u visokim planinama ostavili su traga na mom licu. Ono je izbrazdano, grubo, izraz je sirov, nimalo gostoljubiv. Otpraćaš čovjeka, dočekuješ životinju. Tako je svaki puta. Malo pomaže svježa voda s gorskih izvora. Malo svježina jutarnjeg povjetarca koji silazi u dolinu. Trag divljine ne da se izbrisati. Svejedno se ne plašiš sjaja koji mi vidiš u očima. Znaš da s one strane stanuje netko drugi. I čekaš da ti taj priđe.
Tvoje lice je nježno, meko, moje ruke grube, izranjavane.
Pažljivo te dodirujem, zatvaraš oči i prepuštaš se. Vrhom prsta prelazim ti preko obrva, kružim oko očiju. Poljupcima se spuštam niz nos prema usnama. Blago su otvorene, vlažne… Još uvijek zatvorenih očiju uživaš, omotana oko mene rukama. Čvrsto stisnuta ne želiš me ispustiti.
Otvaram ti oči.
Pogledaj u moje, reci mi što vidiš…Nisu li to tamni oblaci iz kojih sijevaju munje!? Praiskonski sjaj životinje koja se ovdje tisućama godina bori da bi preživjela. Lemurija je moja postojbina. Tamo sam rođen. I tamo sam izgubio sve što sam imao. U Atlantidi potopljen. U Troji pregažen, od Inkvizicije živ spaljen. Pogledaj u moje oči, reci mi da sve to vidiš.
Sada sam tu, s luđačkim sjajem minulih dana provedenih u planinama. Moja prošlost se ponavlja, ja sam vječiti ratnik, milijarde su godina iza mene. Ispod mračne sjene nečeg drugog, tebi tako stranog, svjetlucaju tek iskre onoga koga si neki dan otpratila. Sjaj lažnog bhakte koji vrluda visovima Modrih planina u potrazi za ničim, za besmislom. Povratnika na čijim je ramenima teret minulih dana…dana? Ne dana, noći; probdjevenih u teškom i mučnom iščekivanju.
Čekaj me, doći ću ti pred jutro.
Još snenu zateći te pod pokrivačem, golu, toplu… Otvorit ćeš oči i ugledati moju kosu, mokru i sjajnu. Susrest će se s mojima. Kao i osmijesi, kratki, zaneseni…isprekidani bljeskom požude u očima.
Nadvit ću se nad tebe pa ti ruke položiti iznad glave.
Dugo te promatrati. Pustiti da iz naših očiju poteče govor koji one najbolje razumiju, bez riječi, bez skretanja pogleda na stranu.
Blistavi sjaj praiskonskog ratnika.
Kapi što se slijevaju niz tvoje grudi; zaustavljam im tok jezikom; pijem ih.
Tvoja mokra kosa u mojim rukama, prsti što je isprepliću.
Tvoji zubi u mojim grudima, crveni tragovi na koži.
Borba u kojoj svatko pobjeđuje, okončana divljanjem tijela koja se u ekstazi pokušavaju spojiti, sjediniti.
Gubitak svijesti, gubitak JA, imitacija koja trenutno ispunjava: ti i ja smo jedno.
Čekaj me, jutrom dolazim.
Naša će tijela biti sunovraćena na bijeloj tkanini, isprepletenih nogu i ruku, i usana koje se ne mogu odvojiti.
Sa prozora smiješit će nam se sunčeva kugla.
Odbijene zrake bacat će sjaj na naša gola tijela.
Tvoji će se prsti igrati na mom licu.
Sve će moje ratničke boje u trenu izblijedjeti.
Ožiljci nestati, usne se ovlažiti, oporaviti.
Tvoje oči i moje - pustit ćemo neka govore. Riječi ćemo sakriti iza usana, zauzetih mojima, tvojima…
Toplina tvoga dlana na mojim obrazima otjerat će demone rata s visokih planina.
Onaj koji je otišao ponovo se vraća. Onaj koji je došao nestaje…njegove sjene izlaze i bježe natrag, tamo odakle su došle.
Čekaj me, u praskozorje koje će rumenilom obojiti moje ratom iznakaženo lice.
Čekaj me…jer u suton istoga dana vraćam se u Modre planine, da postanem netko drugi i ponovo budem onaj koji je odavno nestao.
Post je objavljen 15.06.2010. u 01:05 sati.