Vreli, na rasprodaji, gorimo,
kipimo, hlapimo, truju nas. Ne osjetimo više ništa.
Kao kroz maglu, kao kroz zavjesu, til, gusto nabran til,
gubim te nerazumna. Pomaknuti ne mogu.
Maše Fidel, cjevčice mu padaju iz nosa,
pozdravlja drvo koje ni samo ne zna da je palo
jer ni samo ne zna da je palo
jer ni samo ne zna da ne zna.
Stavljamo otiske, ikseve kao kmetovi,
brojeve uz njih kao da smo proknjiženi,
nečiji bezvrijedni inventar,
klatimo se na tananim uzdama kao na povjetarcu.
Vidjela sam te maločas. Ili griješim?
Ili sam vidjela nekoga tko ti je jezivo nalik?
Ili sam vidjela nekoga tko pokušava biti ti?
Ili sam vidjela sebe u zrcalu? Svi, mnogi, različiti, odvratno isti.
Post je objavljen 14.06.2010. u 16:38 sati.